Arrivederci, cavaliere!
9. studenoga 2011
Talijanski premijer Silvio Berlusconi do sad je uvijek majstorski uspijevao "preživjeti" na političkoj sceni. Vladao je dulje nego bilo koji drugi šef vlade u Rimu nakon kraja Drugog svjetskog rata. Od svoje treće pobjede na izborima 2008. u parlamentu se 50-tak puta glasovalo o povjerenju Berlusconiju. I svaki je put on - pobijedio.
No, sad je on gubitnik. Glave su mu došla financijska tržišta. I njihovo nepovjerenje u Italiju. Nakon gotovo desetljeća stagnacije, visoke stope nezaposlenosti i visokog državnog zaduženja, investitori kupuju sve manje državnih obveznica te zemlje. Troškovi (kamate) novih dugova na rekordno su visokoj razini. Europska unija (EU) i Međunarodni monetarnih fond (MMF) ne vjeruju više da je Berlusconi pravodobno u stanju provesti nužne reforme. EU i MMF šalju svoje kontrolore u Rim, za ponosnog "viteza" (cavaliere) Berlusconija to je veliki udarac.
Da je Berlusconi ostao na dužnosti premijera, to bi talijanske porezne obveznike, po izračunima jedne nevladine organizacije iz Bruxellesa, koštalo oko 26 milijardi eura. To bi bile dodatne kamate koje bi Italija u iduće tri godine morala platiti nakon emisije novih paketa državnih obveznica. Da Berlusconi nije izrazio spremnost na povlačenje, to bi bilo skupo rješenje i za Europljane. Europska središnja banka u velikom je stilu pokupovala državne obveznice te zemlje, s ciljem smirivanja krize.
Kap koja je prelila čašu
Berlusconi se do sada grčevito držao za fotelju premijera ne samo zato što je prekomjerno tašt i samodopadan, već i zato što mu dužnost premijera nudi određenu zaštitu od progona ambicioznih državnih odvjetnika i sudaca. Oni već godinama pokušavaju dokazati da je umiješan u ilegalne rabote. Javni ugled Berlusconija u Europi je odavno uništen, dijelom zbog navodnih seks-afera, a dijelom i zbog nedosljedne politike. U Italiji je gubio izbore za izborima, na ulicama su stotine tisuća ljudi protestirale protiv njegove politike. I njega kao osobe.
Silvio Berlusconi, jedan od najbogatijih Talijana zahvaljujući svojoj investicijskoj firmi i medijskom koncernu, iza sebe ima besprimjernu političku karijeru. U 90-im godinama je kao uspješni poduzetnik odlučio zakročiti u politiku, s konglomeratom desnih snaga pobijedio je već na prvim izborima na kojima je nastupio. Spretnog taktičara nisu zanimale kritike na račun njegove suradnje s post-fašističkim grupama. On je slijedio svoj instinkt. Dugo vremena se moga osloniti na podršku Talijana iz srednjeg sloja. Njegovi prijatelji iz poduzetničkih krugova nedavno su ga ostavili na cjedilu, nakon što nije pronašao dobar odgovor na dužničku krizu. Nakon posljednjeg summita skupine G20, on je izjavio da Talijanima nije tako loše, i dodao: "restorani su svaku večer puni". To je bila kap koja je prelila čašu. Činilo se da je tvrdoglavi starac izgubio kontakt s realnošću.
Berlusconi će odstupiti tek kad parlament podrži paket štednje, vjerojatno idući tjedan. Zašto on odlazi na "rate" to je njegova tajna. Trebao je odmah osloboditi mjesto za novi početak. Možda još špekulira da će izglasavanje u parlamentu propasti i da će se uspjeti održati na vlasti još koji tjedan? I onda objaviti kako bez njega ne ide - te da ostaje na premijerskoj dužnosti.
Što će doći nakon Berlusconija?
Italija si zapravo u ovom trenutku ne može priuštiti nove izbore. Jednostavno za to nema vremena. Financijska tržišta zahtijevaju reforme, a EU traži instaliranje vlade koja će brzo provesti mjere štednje i strukturne reforme. Preostaje očito jedino "grčko" rješenje: prijelazna vlada na čijem je čelu politički neutralni "tehnokrat". Tek nakon što se financijska tržišta smire a kamate za talijanske državne obveznice opadnu, novi bi se izbori mogli održati u idućoj godini. Ili tek 2013. To i nije baš demokratski, ali je rješenje iz nužde.
Jedno je sigurno: Italija si mora sama pomoći. Dugovi treće po veličini nacionalne ekonomije u eurozoni toliko su veliki da nijedan postojeći "kišobran" za euro nije dovoljan za spas te zemlje. Talijanska je privreda dovoljno solidna, da si Italija može sama pomoći - ali tek nakon što se u Rimu konačno počne razumno vladati.
Autor: Bernd Riegert / sm
Odg. urednik: Anto Janković