„Balkan ima sindrom Petra Pana – strah od odrastanja“

DW: U pismu (objavljenom 18. studenog) s kolegama tražite od povjesničara u Sjevernoj Makedoniji i Bugarskoj, ali i u svim zemljama regije, da budu profesionalni i da se suprotstave zloupotrebama svoje discipline. Dobar dio povjesničara na Balkanu radi upravo suprotno, naime oni su udarna šaka nacionalističkih narativa koje preuzimaju političari, i to već desetljećima. Zašto je to tako?

Dubravka Stojanović: Antička muza povijesti Klio uvijek se predstavlja kako svira neki instrument! Jedno od tumačenja je da je ona uvijek svirala ono što su vladari htjeli čuti. I od antike do danas uvijek je bilo takozvanih državnih povjesničara koji idu uz vladare i opisuju njihove veličanstvene podvige. Tako je historiografija bila „državotvorna“, tu da učvrsti vlast.

Kad su počele nastajati nacije, historiografija je imala zadatak da ih opjeva, njihove podvige, žrtve, da pomogne u izgradnji herojskog identiteta. Logično, mnogima se svidjela ta uloga, ona često donosi i mnoge privilegije.

S druge strane, vrlo je nezahvalno biti kritički povjesničar, onaj koji želi doći do ključnih povijesnih problema i na njih ukazati da bi se ti problemi rješavali. Oni se onda nazivaju izdajnicima, kod nas „autošovinistima", onima koji mrze svoj narod. To je teška pozicija, pa je i s te strane jasno zašto se mnogi na to ne odlučuju.

Dojam je da svi narodi na Balkanu „uživaju“ u nekakvoj ulozi žrtve, a takav narativ već godinama grade upravo povjesničari i političari. Koliko je to i osnova za sporove koje imamo danas?

Izraelski intelektualac Amos Oz rekao je da prisustvujemo svjetskom natjecanju za najveću žrtvu. A mi smo u regiji sigurno vrlo visoko plasirani na toj tabeli. Samoviktimizacija je počela prije jugoslavenskih ratova, tako što su se svi, a Srbi posebno, vidjeli kao žrtve Jugoslavije i susjednih naroda. To je bio narativ koji je mogao pokrenuti agresiju koju smo vidjeli u ratovima, jer su svi imali i osjećaj da se brane, ali i da se osvećuju za prethodne patnje svog naroda. To je bila maligna kombinacija.

Kad su ratovi završili, ti narativi su ostali. I vidimo da te države, bile one u EU-u ili ne, nisu uspjele napraviti razvijena, demokratska i liberalna društva. Oni su ostali tamo gdje su bili krajem osamdesetih jer nisu uspjeli ništa bolje. Začudo, to se odnosi čak i na Sloveniju, koja sad s Janšom pokazuje značajno nazadovanje i vraćanje u identitetske politike.

Moja teza jest da smo te narative izabrali upravo da se ne bismo razvili. Znači da nisu oni kočnica našeg razvoja, već da su oni supstitut, način da se ključni napori ne naprave, da se duboke promjene ne dogode. Kao kolektivni sindrom Petra Pana, strah od odrastanja.

Bugarska negacija makedonskog identiteta ima kontinuitet od najmanje 60 godina i formulirana je od strane komunističkog režima Todora Živkova. Možda iznenađuje što su tu politiku prihvatili i najradikalniji antikomunisti poslije pada komunizma. Sličnu takvu simbiozu smo viđali i u Srbiji devedesetih, u Hrvatskoj, pa i u Makedoniji.

Točno. Nacionalizam je posebno bio poznat u bugarskom komunizmu, mada su i u Jugoslaviji republičke partije bile u stvari nacionalne partije i među njima je postojala konkurencija i zavist kao kod nacionalističkih. Iz toga smo i dobili Slobodana Miloševića, koji je na scenu stupio kao predsjednik Saveza komunista Srbije.

Stvarno mislim da se naša društva drže nacionalizma kao zamjene za razvoj. Razvoj je naporan, traži stvarne žrtve, mnogo rada, mnoge koji će loše proći u tranziciji. Mi kao da smo odlučili da nam se to ne dogodi, da se zakopamo u ideje 19. stoljeća i da živimo u vječno istom vremenu. Ne znam je li to već znak da su procesi društvenog truljenja počeli ranije ili je ovo njihov uzrok, ali društva koja odaberu da stoje u stvari ne stoje. Ona propadaju.

Sada često čitamo kritike bugarske historiografije. Ali što je s jugoslavenskom, i ne samo u dijelu Makedonije, koliko je i ona bila ideologizirana i na usluzi politici?

Uvijek je to bila. Bila je to i u Jugoslaviji, jer ključna pitanja niste smjeli postaviti. Dovoljan je argument da knjiga „Povijest naroda Jugoslavije" nikada nije dobila svoj posljednji tom, jer tada već vrlo nacionalni povjesničari nisu se mogli dogovoriti.

Uz to, povijesna znanost je uvijek i bila neka vrsta čuvara nacionalističkih ideja, i tokom socijalizma. Tu su se „čuvale“ ideje o veličini vlastite nacije, o herojstvu, o posebnosti… Tako da nije čudno što je baš historiografija „ponudila svoje usluge“ kad je krenuo nacionalistički val osamdesetih u Jugoslaviji.

Bugarsko-makedonska svađa je eskalirala nakon napada iz Sofije na račun Josipa Broza Tita, to jest na činjenicu da Makedonija još uvijek slavi ovog, kako kažu Bugari, „diktatora“. Čak i ako prihvatimo bugarske tvrdnje da je „diktator” formirao makedonsku naciju, bi li to značilo da su povijesno prihvatljive samo nacije formirane od strane demokrata?

Ono što smo rekli u protestnom pismu je ključno – sve su nacije nastale na isti način – konstrukcijom. Sve su nacije nastale u glavama određenih političkih i intelektualnih elita, koje su „zamišljale" svoje nacije, njihove heroje, zlatna doba, jezik, imaginarnu geografiju… I potpuno je svejedno koji tip režima je „napravio" tu naciju, one su nastale odozgor prema dolje, one su nastale iz ideja društvenih elita, a onda su preko medija, škola, umjetnosti i drugih nosilaca širili te ideje „u narod".

Tko je nastao prije, tko kasnije, sasvim je svejedno. Taj proces je bio usporediv svuda u svijetu. To znači da je svaka nacija ako hoćete umjetna, jer je to „zamišljena zajednica" kako kaže Benedikt Anderson, svaka je kreacija. One ne postoje u prirodnom stanju.

Vjerojatno najbliža paralela makedonsko-bugarskom sporu na Balkanu je srpsko-crnogorski konflikt oko identiteta i jezika. Srbija i Bugarska, kao dvije veće zemlje na Balkanu, imaju sličnosti i u tome da su obje „izgubile” teritorije o kojima možda još uvijek sanjaju. Jesu li oni „centar" povijesnog revizionizma na Balkanu?

Mnogo je centara. Svatko na Balkanu ima sličnu priču. I Hrvati vjeruju da su Bošnjaci otcijepljeni Hrvati, a Srbi da su svi susjedni narodi nastali od njih. To je osnova velikodržavnih projekata od kojih se još nisu digle ruke. Jer vi onda stalno obećavate da ćete „osloboditi“ zabludjelu braću, koja i ne shvaćaju da su u nekom trenutku prevarena i otcijepljena od nacije-matice.

To je to razmišljanje 19. stoljeća koje ovdje nije izgubilo snagu, čak ni poslije strašnih pokolja u Drugom svjetskom ratu i u ratovima devedesetih. Jer takve ideje vode samo u takve pokolje.

* Dubravka Stojanović, povjesničarka, doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je u Institutu za noviju povijest Srbije, a od 2016. godine redovna je profesorica na odjelu za povijest na Filozofskom fakultetu. Kao potpredsjednica Komiteta za edukaciju Centra za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi iz Soluna urednica je srpskog izdanja šest povijesnih čitanki za srednje škole. Napisala je desetak knjiga, među kojima su „Rađanje globalnog sveta 1880-2015”, „Kaldrma i asfalt. Urbanizacija i evropeizacija Beograda 1890 -1914” , „Ulje na vodi. Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije”, i „Noga u vratima”.