Balkanska praznovjerja

Isa Jusufi trgovac je iz Tetova. S juga Makedonije u Bosnu i Hercegovinu krenuo je prodavati paprike i rajčicu, no polazak na put mogao je biti bilo koji dan – osim utorka. “Ne, utorkom nismo krenuli, jer se taj dan kod nas smatra lošim danom. Utorak nije preporučljiv ni za posao ni za bilo što drugo”, kaže Jusufi.

Nema posla nakon sumraka

Balkan je na razmeđu civilizacija i kultura te je veoma zahvalan prostor za izučavanje raznih vjerovanja i tradicija koje su ukorijenjene u životima svih naroda. Ika Hamidović ne bi se složila s Isom Jusufi. Ona vjeruje kako se utorkom ne treba prati veš i to zbog braće. “Ukoliko imate braću, moglo bi im se nešto loše dogoditi i stoga treba izbjegavati utorak. A što se tiče posla, ne treba raditi petkom, ali danas nitko ne gleda na to:,Radi se i utorkom i petkom”, žali se Ika. No ukoliko želite početi s nekim poslom, to nikako ne smijete činiti nakon sumraka, kaže Refka Džafo: “Ako se nešto radi pa makar kako važan posao, sve se ostavlja i ulazi u kuću ako je sumrak. Poslije sumraka, nema posla.”

Njezina susjeda Rabija Jukan trvdi da ukoliko se negdje krene na put, nikako nije poželjno vraćati se ako ste nešto zaboravili. “Stariji ljudi su slijedili taj običaj i naprimjer, kada djeca krenu u školu, lijepo je za njima politi vodu kako bi bolje učili.” Nedeljko Đurić svojim iskustvima opovrgava ove navode. Naime, prisjeća se kako je za vrijeme rata njegov susjeda Milorad krenuo u razmjenu kako bi se spojio s obitelji. "Supruga je izašla iz kuće i bacila lavor vode za njim, kako bi sretno stigao. Rat je prošao, a Milorad se opet vratio “, šali se Nedeljko.

Nepoznavanje prirodnih sila

“Nepisane, ali uvijek poštovane odredbe od najstarijih vremena utjecale su na živote mnogih naroda”, kaže doktor pravno-povijesnih znanosti Omer Hamzić. “Pri tome je odlučujuću ulogu imalo nepoznavanje prirodnih sila i čovjekova težnja da im se nekako suprotstavi, a često je to radio vrlo naivno. Kod stvaranja nekih drugih običaja, bilo je važno dugogodišnje iskustvo koje je kroz praksu pokazalo da je nešto potrebno i korisno. Na taj način su se iskristalizirale narodne mudrosti i narodne izreke.“

Kada takvo iskustvo ili navika dobiju obilježje, onda to možemo nazvati narodnim običajem ili vjerovanjem, dodaje Hamzić, koji ovaj fenomen svrstava u četiri skupine. “U prvoj su tzv. pravni običaji koji nastoje osigurati normalan život zajednice i zamjenjuju ustanovu sudstva, primjer je krvna osveta. Drugu skupinu čine društveni običaji koji reguliraju odnose čovjeka s njegovom okolinom, u trećoj su običaji koji se povezuju s poslom, a četvrta skupina su vjerski običaji.”

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. ur.: M. Ljubičić