Balkanski autokrat – moguć samo uz podršku EU

Zašto Vučić dekretom neće zabraniti oporbu? Zašto Đukanović puškama neće pozatvarati kritičke medije? Što je to spriječavalo Gruevskog da i službeno uvede diktaturu? I zašto nekadašnji prvoborci UČK ne podijele Kosovo između sebe kao djedovinu?

Zbilja, čemu sve to izigravanje demokracije koja samo smeta glasovitom balkanskom autokratu?

„Teoretski, oni bi mogli odbaciti demokratska pravila i uspostaviti otvoreni autokratski sustav. Ipak, to bi bila vrlo rizična strategija", piše profesor Florian Bieber u svojoj novoj knjizi. „Europske integracijei s njima povezana demokracija dio su širokog društvenog konsenzusa već dva desetljeća, a ove zemlje su male i čvrsto povezane s EU", objašnjava Bieber.

On pojam „autokrat" koristi u smislu „kompetitivnog autoritarizma" – tu se demokratske institucije poput izbora priznaju i vide kao jedini način za doći na vlast, ali se onda država zarobljava i stiču se ključne prednosti nad političkim protivnicima.

Knjiga „Jačanje autoritarizma na Zapadnom Balkanu" u izdanju Palgrave Macmillan trebala bi biti objavljena sredinom studenog, ali je već dostupna redakciji DW. U knjizi Bieber, luksemburški profesor na trajnom radu na Sveučilištu u Grazu i odličan poznavatelj Balkana, traga za sastojcima koji čine balkanskog autokratu.

U dijelu prepunom referenci i pisanom na akademski način – zbog čega će više interesirati stručnjake nego širu javnost – Beiber sažima politički i društveni razvoj u šest država iz čekaonice EU - Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Albanija i Kosovo - te u Hrvatskoj. Čitatelju koji već zna lokalne i regionalne pikanterije najzanimljiviji će biti autorov osvrt na ulogu Europske unije, to jeste Zapada – jer bez njih ovakav tip autokrata ne bi bio moguć.

Mlada garda „reformatora"

Bieber podsjeća da su, svatko u svoje vrijeme, lideri poput Vučića, Dodika, Gruevskog ili Đukanovića uspjevali „raspaliti zapadnjačku maštu kao mladi pragmatični reformatori. Njihov uspon na vlast je bio praćen odobravajućim komentarima u zapadnim medijima i vladama".

„Oni nisu došli na vlast kao radikalni kandidati s političke margine već su se uspeli s mainstream strankama koje su povezane sa europskim stranačkim obiteljima", dodaje Bieber.

I eto ih i danas u bolnom, povremeno opasnom, a povremeno komičnom raskoraku – dok u znoju lica svog grabe svaki djelić moći, istovremeno jako paze na to da im ne otpadne demokratska leptir mašna.

„Za neke je pristup EU zanimljiv samo kao instrument, alatka za osiguranje podrške biračkog tijela i potencijalno bolji životni standard", piše Bieber. Za druge, prvenstveno za BiH i Kosovo, koji su pod jakim međunarodnim pokroviteljstvom, članstvo u EU bi bila konačna potvrda suvereniteta. A svima je primamljiva još jedna stvar – članstvo u EU kao batina koja se može koristiti protiv susjeda koji još nisu u EU.

Bieber tu navodi primjer Grčke i (Sjeverne) Makedonije. Po njegovom mišljenju rasprava oko imena zemlje ne bi imala većeg značaja da je Makedonija već bila dio EU-a i NATO-a. Drugim riječima, u tom slučaju one u Skoplju ne bi bilo briga što kažu oni u Ateni.

Na sličan način je Italija kočila pristupanje Slovenije, potom Slovenija ulazak Hrvatske, a Hrvatska graničnim pitanjima – recimo Pelješki most ili granica na Dunavu – može, a izgleda da to i hoće, kočiti BiH i Srbiju.

Pišući o pojmu „stabilokracija" Bieber dočarava sliku prema kojoj su balkanski hibridni režimi mogući samo uz postojanje Europske unije – treba im netko izvana tko će ih pohvaliti za stabilnost, fotografirati se s njima - i zatvarati oči pred praksom gaženja pravne države.

Dobar primjer je pojavljivanje tadašnjeg austrijskog šefa diplomacije Sebastiana Kurza na mitingu makedonske VMRO-DPMNE i to pred izbore na kojima će Gruevski konačno pasti. Odgovarajući na kritike, Kurz je manje-više neuvijeno izjavio da je za njega bilo najvažnije da se izbjeglička Balkanska ruta zatvori, a Makedonci su je zatvorili bodljikavom žicom.

Stabilnost se razmjenjuje za demokraciju i takav odnos nije rezerviran samo za Balkan.

„Međunarodna diplomacija načelno nije posebno osjetljiva na pitanja demokracije i mnoge su demokratske vlade razvile dobre, pragmatične ili cinične veze sa autokratama u ime realpolitike", piše Bieber.

Nema nedovoljno dobrih demokrata

No u igri je i vrlo ozbiljan paradoks. Tvrdeći da šest država Zapadnog Balkana navodno i dalje imaju „europsku perspektivu", čelnici EU-a i njenih najmoćnijih članica upravo podržavaju one koji tu perspektivu podrivaju. Jer ako imate stabilokraciju, nemate demokraciju i pravnu državu, a one su nužne za dobijanje zelenog svjetla za ulazak u EU.

Bieber hladno konstatira da za europske čelnike nema nedovoljno dobrih demokrata. Bruxelles ostavlja u zaleđu stranke poput srpskih Radikala ili kosovskog Samoopredijeljenja, ali „manje zbog njihovog nedostatka privrženosti demokraciji, a više zbog odbijanja poslijeratnog poretka i virulentnog nacionalizma".

Iako se ne upušta u prognoziranje jesu li europske vrijednosti trajno upokojene u ime stabilokracije, autor slika prilično tmurnu sliku: Ekonomska i financijska kriza, kriza eurozone, Brexit i izbjeglička kriza „odvukle su pažnju EU i njenih članica ka vlastitom preživljavanju, daleko od promocije demokracije i proširenja uključujući i Zapadni Balkan".

Ponekad se čuju i navodno načelne zamjerke na stanje demokracije u regiji – primjerice pritužbe Francuske i Nizozemske zbog kojih se ne otvaraju pristupni pregovori s Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Ali iza toga se, piše Bieber, kriju opet realpolitički razlozi: stanovništvo na Zapadu je postalo skeptično prema proširenju pa s njim nekako treba otezati.

„U Srbiji je predsjednik Vučić vrlo uspješan u tvrdnjama da je stalno razapet između Rusije i Zapada i da bi bilo kakva prenagla prozapadna linija izazvala kontraefekt. To mu je pomoglo stvoriti više prostora u kojem se može razmahati na medije i neovisne institucije. Ovaj 'povratak geopolitike' je zaklonio kritički pogled na demokraciju i vladavinu prava", piše Bieber u novoj knjizi.

Dodaje da je Vučić u tu svrhu kultivirao veze s Vladimirom Putinom prema kojem gaji „gotovo komično strahopoštovanje demonstrirano stajanjem na kiši bez kišobrana tijekom vojne parade u Putinovu čast 2014. i inzistiranje na tome da s njim razgovara na ruskom".

Bieber ne pada u iskušenje da balkanske moćnike naziva malim putinima, erdoganima ili orbanima, premda je sličnost u nekoj vrsti kulta ličnosti. Ali dok u Rusiji, Mađarskoj i Turskoj postoji „jače ideološko uporište" režima, na Balkanu „nema ideološki koherentnog sistema koji bi mogao preživjeti bez ovih vodećih figura".

Krize i krizice

Ali zato ima kriza, uglavnom umjetnih. One su, uz klasična oruđa stranačkog zapošljavanja i kontrole medija, jak adut autokrata. Stara je to slika – u jednoj ruci šibica i kanistar s benzinom, u drugoj uređaj za gašenje požara.

No ove moderne krize nisu tako dalekosežnih posljedica kao pokušaj puča u Turskoj 2016. godine koji je tamošnji autokrat Recep Tayyip Erdogan iskoristio kako bi pohapsio i smijenio desetine tisuća ljudi. Balkanske krizice, piše Bieber, „bolje služe suptilnijoj svrsi da se (zapadnim igračima) naznači koliko je važno da vlasti osiguraju stabilnost kao i da se prolongira nesigurnost među građanima".

Bieber dijeli izmišljene ili prave, ali prenapuhane krize na nekoliko grupa. Tu su one kada je vlast navodno ugrožena od domaćih izdajnika koji s kojekakvim strancima rade primjerice o glavi Aleksandra Vučića, „pokušaj državnog udara" u Crnoj Gori ili krvavi okršaj u Kumanovu pred kraj vladavine Gruevskog. Tu su onda i "vikend-ratovi" sa susjedima – recimo „carinski rat" Srbije i Hrvatske oko povrća ili slanje oslikanog vlaka s natpisom „Kosovo je Srbija" ka Mitrovici.

I na kraju tu su izvanredni izbori koji, piše Bieber, „nisu kriza po sebi, ali su prilika za suspendiranje svakodnevnih poslova Vlade, pa se predizborna kampanja može koristitiu za nastavak napada na oporbeu, uz obimno korištenje državnih resursa u stranačke svrhe".

Te „izvanredne" okolnosti bacaju sjenu na sasvim ovozemaljske probleme, ali služe i za prizivanje podrške izvana. „Navodni državni udar u Crnoj Gori je svakako pomogao da se ubrza ratificiranje pristupa NATO-u jer su zapadni mediji predstavljali zemlju kao važno uporište protiv ruskog mješanja na Balkanu", zaključuje Florian Bieber.

I, ima li nade? U epilogu Bieber daje savjete onima koji se bore protiv „balkanskih prinčeva". Jedna od preporuka je da se ne prihvate zadati okviri rasprave – natjecanje u patriotizmu i u tome tko je veći „reformator". Umjesto toga Bieber predlaže pričanje o običnim, svakodnevnim problemima ljudi, primjerice o siromaštvu.