Beskrupuloznog Miloševića nije stigla pravda
11. ožujka 2006
Sve je počelo jednim iznenadnim potezom. Način na koji je Slobodan Milošević krajem 1987. izigrao svoga dugogodišnjeg prijatelja i podupiratelja, predsjednika Srbije Ivana Stambolića bio je podjednako intrigantan kao i lukav. I to je bila čista borba za vlast. Sve osobine toga beskrupuloznog čovjeka koje su se kansije često vidjele, pokazale su se već tada. Samo su simpatizeri u bivšem bankovnom službeniku mogli vidjeti «političkog mađioničara», kako su ga nazivali, koji uvijek iz šešira izvlači neočekivano rješenje.
Doista, Milošević je tako često mijenjao stajališta da se s pravom može reći da taj bivši komunist nije bio nikakav ideolog. Njegova je politika poznavala samo jednu smjernicu: tko ili što služi njegovom jačanju utjecaja? Brojni suborci su bolno iskusili da ih je Milošević beskrupulozno odbacio ako su bili drukčijeg mišljenja ili čak postali opasni. Srpski vođa je djelovao tiho, nastupao kao običan birokrat i zbog toga su ga njegovi drugovi komunisti potpuno podcijenili.
Tu dvostruku igru Milošević je upravo majstorski demonstrirao za vrijeme ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Formalno se zadovoljio ulogom predsjednika Srbije, kako ga se ne bi moglo smatrati odgovornim za jugoslavenske probleme. Ali, faktično je on bio jedini centar moći. Kod njega su se spajali svi konci. Tek 1997. je i službeno postao predsjednik Savezne Republike Jugoslavije jer mu Ustav nije dopuštao da još jedan mandat ostane predsjednik Srbije.
«Milošević poštuje samo ono čega se boji» napisao je jedan njegov biograf. Kad su Hrvati i Muslimani u Bosni i Hercegovini 1995. uspješno krenuli u protuofenzivu, Milošević je brzo reagirao. Pristao je na potpisivanje Daytonskog sporazuma i bosanske Srbe prepustio sebi samima, kao što je ranije iznevjerio i Srbe u Hrvatskoj koje je poticao na pobunu. Milošević je prepoznao opasnost u koju bi ga mogli uvući porazi Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
A narod u Srbiji koji ga je pseudo-demokratski birao, bio mu je drag tako dugo dok je njime mogao manipulirati. Država koju je doveo na rub propasti služila je samo kao područje za njegovo izvršavanje moći. A srpski nacionalizam bio mu je istodobno paravan iza kojeg se skrivao i instrument za ostvarivanje ciljeva.