Bez zdravstvenog osiguranja čak i u Njemačkoj

Bolove koje je osjećala prvo je pokušala ignorirati. Kada više nije mogla izdržati, pozvala je hitnu pomoć. No, oni joj nisu htijeli pomoći. „Budući da nisam imala zdravstveno osiguranje, tražili su od mene da platim 400 eura. Toliko nisam imala“, priča Mariana Santos. Potom je sjela u taksi i odvezla se u bolnicu u Karlsruhe. Međutim, pomoć ni tamo nije dobila iako se već presavijala od bolova. „U bolnici su od mene tražili prvo 400 eura samo za pregled, 300 eura za konkretnu medicinsku pomoć i na kraju još 400 eura za lijekove“, kaže Santos i dodaje kako je i iz njemačke bolnice otišla bez da joj itko pružio pomoć i pri tome gotovo izgubila život.

Pitanje troškova

Slučaj kao ovaj svakako je jedan od drastičnijih, no nipošto nije jedini. Liječnici su u Njemačkoj doduše obavezni u hitnim slučajevima pružiti pomoć čak i onima bez zdravstvenog osiguranja (troškove kasnije preuzimaju Uredi za socijalnu pomoć), no budući da pojam hitnog slučaja nije jasno definiran, pomoć se često i uskraćuje. I to najčešće na vlastitoj koži mogu doživjeti – stranci.

Osim toga, do sada nije sasvim ni razjašnjeno pitanje, jesu li liječnici obavezni stranca bez dozvole boravka u Njemačkoj prijaviti Uredu za strance. Ovaj Ured je do nedavno od liječnika zahtijevao ovu prijavu, no 2009. se ova uredba promijenila. Od tada se liječnici uvijek mogu pozvati na svoju obavezu čuvanja liječničke tajne. No, zakon i po ovom pitanju također ne daje jasne odredbe do koje mjere liječnik smije šutjeti. Isto tako, nije sasvim jasno je li od obveze prijave stranaca Uredu za strance oslobođeno i drugo medicinsko osoblje poput medicinskih sestara i njegovatelja.

Radije ostati bolestan nego biti protjeran iz Njemačke

Etička komisija njemačke Savezne liječničke komore zato sada traži od savezne vlade velikodušnije odredbe i zakone po pitanju pružanja medicinske pomoći osobama bez zdravstvenog osiguranja. „Ne smije se više događati da osobe s migracijskom pozadinom iz straha da će biti protjerani iz zemlje ili zato što nisu osigurani, uopće ne odlaze liječniku ili tek kada je već prekasno“, izjavio je ovih dana Ulrich Clever, povjerenik za pitanja ljudskih prava pri Liječničkoj komori.

S njime se slaže i Tanja Krones iz spomenute Etičke komisije. Ona predlaže da država preuzme troškove ovih pacijenata pri čemu će sami pacijenti moći ostati anonimni. Prema njezinom mišljenju najvažnije je prekinuti mogućnost veze između medicinske pomoći i mogućeg protjerivanja iz zemlje.

Prema procjenama Etičke komisije njemačke Savezne liječničke komore, u Njemačkoj trenutno živi između 200.000 i 600.000 osoba bez zdravstvenog osiguranja. Među njima su podnositelji zahtijeva za azil, oni koji se u Njemačkoj nalaze ilegalno, osobe bez državljanstva ali i mnogo djece čiji roditelji također nemaju reguliran boravak u zemlji, građani nekih zemalja EU-a, primjerice Bugarske i Rumunjske kao i oni koji ilegalno rade u Njemačkoj – primjerice na gradilištima ili u kućanstvima.

Dobrotvorne organizacije ne mogu same riješiti problem

U mnogim njemačkim gradovima postoje doduše razne organizacije, mreže liječnika u kojima se osobama bez zdravstvenog osiguranja pruža medicinska pomoć sasvim besplatno i anonimno. No, suradnici ovih ustanova navode kako niti k njima pacijenti ne dolaze na vrijeme. „Zbog straha od protjerivanja čekaju često predugo. Toliko dugo dok se recimo običan kašalj ne pretvori u upalu pluća ili – nakon sloma kosti, dolaze tek ako primjete da kost ne zarasta kako bi trebala. A tada je obično već prekasno“, kaže Klaus Walraf iz organizacije Malteser Migranten Medizin. Od ove organizacije je tijekom proteklih 12 godina pomoć dobilo oko 70.000 osoba a organizacija se financira gotovo isključivo preko donacija.

Ulrich Clever navodi kako je problem još veći u manjim gradovima ili na selima. „Ovakve humanitarne organizacije postoje u većim gradovima, no na selu je teško. Mnogi se liječnici tamo pokušavaju „otarasiti“ stranaca bez dozvole boravka iz raznih razloga. Neki nemaju iskustva sa strancima, osjećaju se nedoraslo situaciji u kojoj se nađu. Veliki problem je naravno i birokracija.“, kaže Clever.

Smrt koja se mogla izbjeći

Slučaj spomenute Brazilke Mariane Santos kojoj usprkos akutnim bolovima nije pružena pomoć, je prema mišljenju Liječničke komore ipak izuzetak. Mlada žena je tada dva dana kasnije otputovala u Brazil gdje je u bolnici ustavljeno da boluje od upale mjehura koja je zahvatila i bubrege. Pomoć joj je pružena takoreći u posljednji trenutak. Santos danas opet živi u Njemačkoj, u Bonnu i radi kao novinarka.

No, ona je na kraju imala sreće. Kako navodi Ulrich Clever, to nije uvijek tako. On spominje slučaj jedne Makedonke koja je bolovala od jednog oblika karcinoma grlića maternice i mogla je biti spašena. No, kako nitko nije želio preuzeti troškove, budući da je u Njemačkoj bila ilegalno, žena je preminula. Slučaj kao ovaj, kako kaže Clever, razlog je više da se angažira za humaniji odnos njemačkih vlasti prema osobama bez zdravstvenog osiguranja.