Bijeg Rumunja u inozemstvo

Kad Sorin D. priča o svojoj domovini, stvari postaju složene. Po struci je oftamolog i zadnjih deset godina živi u Njemačkoj. Ovdje ima prijatelje i posao u jednoj očnoj poliklinici u Berlinu. Ipak, 35-godišnji Sorin „kući“ odlazi za Božić ili Uskrs kako bi posjetio svoju obitelj u gradu Miercurea Ciuc u Transilvaniji. Tu čežnju za rodnim krajem u njemu budi roditeljski dom i njegovi materinski jezici – mađarski i rumunjski.

Rumunjska je, doduše, Sorinova domovina, no ona danas ne ispunjava ono što on očekuje od moderne države. Njegovom stricu prošle je godine dijagnosticiran karcinom. Liječenje kojem se podvrgnuo pretvorilo se u mučenje: za lijekove i bolničku njegu morao se samostalno pobrinuti, osoblje ga je vrijeđalo, a nakon operacije bio je gotovo potpuno dehidriran. Šest mjeseci nakon dijagnoze Sorinov je stric umro, iako je, tvrdi ovaj liječnik, mogao biti spašen. „Uvjeti u rumunjskim bolnicama neprofesionalni su i neljudski, a bez mita ne funkcionira apsolutno ništa“, kaže Sorin. Predsjednik Udruge rumunjskih liječnika Vasile Astarastoiae ističe da zemlji nedostaje oko 50.000 liječnika te upozorava na opasnost od mogućeg kolapsa sustava zdravstvene skrbi.

Unosna trgovina državljanima

Stoga nije ni čudo da visokokvalificirane osobe napuštaju Rumunjsku i započinju novi život u inozemstvu: liječnici, njegovateljice, inženjeri, ekonomisti, pravnici… Bukureštanski politolog Cristian Pârvulescu ističe kako Rumunjska bilježi velik odljev mozgova i upozorava: „Zbog toga je sve teže održavati određenu kvalitetu javnih servisa. A bez snažnog javnog sektora i dobrog obrazovanja nema niti funkcionalne demokracije.“

Rumunjska je zemlja s dugom emigracijskom tradicijom. Još je sredinom 19. stoljeća, kad je u rumunjskim kneževinama počeo slabiti osmanski utjecaj, među pripadnicima rumunjske elite bilo je popularno provesti neko vrijeme u zapadnoj Europi. S druge strane, siromašniji su Rumunji odlazili u Sjedinjene Države.

O manjinama i beračima jagoda

U vrijeme komunističke diktature nacionalne manjine su bile te koje su Rumunjskoj okretale leđa. Do sloma Ceauşescuove diktature u prosincu 1989. godine zemlju je napustila velika većina od oko 400.000 Židova koji su preživjeli Holokaust te gotovo 350.000 pripadnika njemačke nacionalne manjine. Nakon pada Željezne zavjese taj se egzodus još jednom ubrzao.

Nakon prelaska u novi milenij zemlju napuštaju i sami Rumunji, i to u rekordnim brojevima. Rastuća potražnja za radnom snagom u južnoeuropskim zemljama poput Španjolske i Italije te postepena liberalizacija viznog režima namamile su stotine tisuća Rumunja u inozemstvo. Isprva su ih nazivali „căpsunarii“ („berači jagoda“) jer su mnogi od njih radili na poljima jagoda i plantažama voća. Danas oko tri milijuna Rumunja za život zarađuje na zapadu Europe, bilo kao sezonski radnici ili stalni zaposlenici, pretežito u Španjolskoj i Italiji, no u posljednje vrijeme raste i njihov broj u Njemačkoj. U Rumunjskoj iseljenike nazivaju “stranierii”, što na talijanskom znači „stranci“.
Međutim, Rumunjsku ne napuštaju samo visokoobrazovane osobe, nego i društveno ugrožene skupine. U prvom redu su Romi ti koji zemlju napuštaju zbog besperspektivnosti, marginalizacije i rasizma. Dugi niz godina njihova glavna odredišta bila su Italija, Španjolska, Francuska, Velika Britanija i Irska, a u novije vrijeme sve više njih iseljava i u Njemačku.

„Iseljavanje nanosi ogromne štete“

Iseljavanje Rumunja Roxani Prodan donosi novac. 54-godišnja poduzetnica iz Bukurešta vlasnica je posredničke tvrtke „Manpower“ koja rumunjskim građanima nalazi poslove u inozemstvu, a istodobno dovodi gostujuće radnike iz inozemstva u Rumunjsku. I ona je zbog ovog trenda zabrinuta za budućnost svoje zemlje. „Da bi se iseljavanje dugoročno smanjilo, treba prije svega povećati kvalitetu obrazovnog sustava i povisiti plaće. Time bi mladi ljudi imali više razloga da ostanu ovdje.“

Za Sorina D. povratak u Rumunjsku trenutno ne dolazi u obzir. Zapravo, ne može ni zamisliti kako bi bilo da ode iz Njemačke. I ako bi se već vratio u Rumunjsku, uvjet bi bio da radi u privatnoj ordinaciji, bez korupcije i s kvalitetnom medicinskom opremom. „Ovdje u Njemačkoj se, doduše, zaista mnogo radi“, kaže Sorin, „ali briga o pacijentima je na visokoj razini, a liječnici i medicinsko osoblje dobro se odnose prema njima. To je ono što je meni kao liječniku važno.“