Bijeg u slobodu s metkom u leđima
3. listopada 2008Vysoká, maleno selo sjeverozapadno od slovačke Bratislave. Za Ulricha i Kerstin Trautwein - izlaz kroz Željeznu zavjesu. Rijeka Morava, koja tu teče, predstavlja granicu prema Austriji. Odmah uz obalu stajala je granična ograda, a od nje ih je dijelilo samo nekoliko metara do rijeke.
Obitelj kritična prema režimu DDR-a
Tog popodneva 23. listopada 1988. u selo Vysoká su došli ovo dvoje mladih iz Dresdena. Potjecali su iz obitelji kritičnih prema režimu i već su odavno, kako kažu, bili „završili“ s DDR-om. U berlinskoj bolnici Charité pohađali su izobrazbu za fizioterapeute, studij medicine im je bio zapriječen. Pritisak od strane tajne službe, Stasija, prethodnih mjeseci je postajao sve veći i veći i kao jedini izlaz iz te situacije im je preostao bijeg. Odabrali su upravo maleno selo Visoká, koje su poznavali otprije. Kerstin Trautwein se dobro prisjeća: „Znali smo za taj zid, gdje moramo skočiti dolje. Pripremali smo se na to, vježbali smo skačući sa drveća.“
Dugi skok u neizvjesnost
Ulrich Trautwein se tog dana približio sa svojim svijetloplavim trabantom tik uz željeznu ogradu. Popeli su se na krov vozila, s alatom za kidanje žičane ograde u rukama. Slijedio je dugi skok na obalu pa zatim u rijeku, koja je na tom mjestu široka 50 metara. Na polovini rijeke - spasonosna austrijska granica: „Sam skok je bio opasan. Već sam trčao prema rijeci kada sam čuo Kerstin kako viče: ne mogu. Uzvratio sam joj: moraš!“, opisuje Ulrich Trautwein te sudbonosne trenutke pune neizvjesnosti. Kerstin je ipak skočila, no u tom trenu ih je primjetila granična straža. Nije potrajalo dugo i začula se pucnjava, prvo u smjeru Ulricha: „Ja sam već bio stigao do obale na drugoj strani rijeke, a potom su pucali na tebe. Tad si bila na sredini rijeke. Kod tebe su već bolje ciljali.“ Kerstin Trautwein se još uvijek bolno prisjeća tog trena: „Odjednom je kroz cijelo moje tijelo prošao udarac. Tada sam znala da nešto nije u redu.“
Metak u leđa
Jedan od dvjestotinjak metaka ju je pogodio u leđa. Teško ozlijeđena ipak uspijeva doplivati do spasonosne obale na kojoj ih čekaju dvoje pomagača: Ulrichov brat i njegova supruga, koji su tada već živjeli u Zapadnoj Njemačkoj. Imali su automobil sa sobom te iako su znali da je Kerstin teško ozlijeđena, odlučili su prebaciti je u 400 kilometara udaljenu Bavarsku. Tada su naime postojale glasine da Austrija vraća izbjeglice iz Istočne Njemačke u tu zemlju, no one će se tek kasnije pokazati kao netočne. Svakako, počela je pustolovna vožnja. Dok Kerstin Trautwein to više i ne pamti, jer je bila pod utjecajem bolova i lijekova koje su joj dali, njezin suprug Ulrich se dobro sjeća njezinih bolova i zapomaganja: „Cijelo vrijeme si cvilila, kao psić.“
Sretan ishod priče
Šest kilometara ispred Njemačke granice ih je zaustavio dugački zastoj. Obavijestili su poznanika u Bavarskoj koji je nazvao njemačku policiju, a ona je obustavila graničnu kontrolu i sve propustila da bi ranjena Kerstin što prije stigla do bolnice. Liječnici u bolnici su utvrdili da je Kerstin u kiši metaka dobila prostrijelnu ranu koja nije bila opasna po život.
20 godina nakon tih događaja Ulrich i Kerstin Trautwein su po prvi put ispričali svoju priču. Priču o sreći koja je mogla završiti i nesretno. Ulrich Trautwein zaključuje: „Da je netko od nas dvoje poginuo tog dana, ovo drugo bi sigurno drugačije pričalo o tome. Tada bismo imali interes da netko odgovara za sve ono što se dogodilo. Ovako je za nas ta priča završena. Za nas.“