Bizarno prijateljstvo Tuđmana i Miloševića

Slobodan Milošević, srpski lider i Franjo Tuđman, prvi predsjednik neovisne Hrvatske, su prije svega pripadali različitim generacijama – dijelilo ih je gotovo dvadeset godina. Djetinjstvo i mladost proveli su u sasvim drugačijim okolnostima. Njihovi karakteri su bili različiti i njihove karijere su bile različite.

Kada se danas slušaju njihovi predratni govori, teško je povjerovati da bi ova dva političara uopće bili u stanju komunicirati jedan s drugim. U devedesetim godinama oni su stajali na čelu dva naroda koji su bili u ratu – ipak, usprkos svemu tome, njih dvojica su od trenutka kada su se upoznali bili na „ti“, bili su upadljivo srdačni jedan prema drugom, oslovljavali su se sa „Slobo“ i „Franjo“, uoči rata i tijekom rata su se sastali 48 puta, imali su izravnu telefonsku vezu i razmjenjivali su tajne izaslanike.

„Slobo" i „Franjo"

Jedan od svjedoka ovog čudnog odnosa dvaju balkanskih nacionalnih vođa i jedan od glavnih aktera iz tog vremena je Stjepan „Stipe“ Mesić, koji je bio među osnivačima Hrvatske demokratske zajednice, prvi premijer samostalne Hrvatske i čovjek koji je kasnije postao predsjednik Republike nakon Tuđmana. On danas kaže:

„Tuđman nikad nije napao Miloševića i Milošević nikada nije napao Tuđmana. U tim razgovorima nitko nije sudjelovao osim njih dvojice i onda su oni na mala vrata dodavali koliko su smatrali da mi trebamo znati."

Jedan od najvažnijih protagonista iz vremena o kome govorimo bio je Josip Manolić, kao i Tuđman nekadašnji komunist i kasniji disident, a nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske njezin drugi premijer:

„Predsjednik Tuđman je vjerovao Miloševiću. A isto tako i Milošević je vjerovao predsjedniku Tuđmanu: ono što se dogovorimo, to ćemo ostvariti. I ta činjenica mislim da ih je zbližila i da se to do zadnjeg trenutka osjećalo."

Beogradski novinar Miloš Vasić, koji je od početka do kraja rata bio najobjektivniji izvjestitelj u Srbiji i svojim tekstovima u časopisu “Vreme” postao neka vrsta glasa savjesti u svojoj zemlji, daleko je radikalniji u svom stavu o Miloševiću i Tuđmanu:

„Oni kao prvo nisu bili ratni neprijatelji, oni su bili saveznici u ratu. Dva suučesnika u zajedničkom zločinačkom pothvatu. Njih dvojica su bili poput dva prevaranta u partiji karata. Gledaju se, vide se, jedan as je kod mene, drugi je kod tebe u rukavu, četiri su na stolu, ali vidjet ćemo tko će potegnuti svog."

Izravna telefonska veza

Jugoslavija se početkom devedesetih nalazila na rubu građanskog rata. Stjepan Mesić je bio član kolektivnog predsjedništva zemlje i pokušao je iskoristiti svoj položaj i kontakte sa srpskim političarima i organizirati osobni susret dva nacionalna lidera – u nadi da se time može spriječiti ratni sukob:

„Budući da sam ja otišao s mjesta premijera na mjesto člana predsjedništva i ja sam prvi put u predsjedništvu sreo Slobodana Miloševića. Budući da je predstavnik Srbije u kolektivnom Predsjedništvu Jugoslavije bio Bora Jović, ja sam preko Bore Jovića slao poruke Slobodanu Miloševiću. Prije svega, predložio sam da prestane naoružavanje grupa u jednom djelu Hrvatske, hrvatskih građana, koji su povjerovali Slobodanu Miloševiću da će svi živjeti u jednoj državi. I ja sam rekao Bori Joviću: nije dobro, nije dobro da se oružjem rješavaju neka otvorena pitanja, a ona postoje. Idemo stavit na stol  koja su to otvorena pitanja i idemo se dogovorit kako da se riješe, ali ne da se drži puška u ruci. Bora Jović je rekao: je, ja se slažem, ali pitat ću Slobodana, pa ga je pitao, ovaj je javio da se i on slaže. I onda sam ja otišao, nisam htio telefonirati, otišao sam u Zagreb i rekao sam Tuđmanu: ova dvojica žele sjesti za stol da mirno razriješimo ove sporove do kojih je došlo. I Tuđman se složio. To je njemu bilo dovoljno da je uspostavio vezu s Miloševićem, jednostavno je telefonirao, i Milošević je poslao svoje tehničare koji su u Zagrebu uspostavili direktnu vezu između ureda predsjednika Tuđmana i Slobodana Miloševića."

Slobodan Milošević i Franjo Tuđman dogovaraju svoj prvi osobni susret za 25. ožujka 1991. godine u Vojvodini, u nekadašnjem Titovom odmaralištu i lovištu Karađorđevo.

Dva predsjednika ne razgovaraju za stolom i okruženi svojim suradnicima, kako bi to bilo uobičajeno. Oni razgovaraju u četiri oka, dok šeću kroz park, stazama kojima je nekada šetao i Josip Broz. O razgovoru nije vođen protokol i nakon sastanka nije bilo nikakvog jasnog priopćenja o njegovom sadržaju.

Što se dogodilo u Karađorđevu?

Josip Manolić, koji je u svom dugom životu – napunio je 97 godina – uvijek bio blizak tajnim službama, smatra da razgovori u Karađorđevu ipak nisu zauvijek izgubljeni za buduće povjesničare:

„O Karađorđevu, to nitko neće otvoreno ni sada reći. Međutim, ja osobno mislim da su dvije – tri obavještajne službe slušale taj razgovor i da su ga čak snimale. Tako da će se do tih konkretnih rezultata doći."

Za sada se, međutim, o sadržaju razgovora u Karađorđevu može samo indirektno zaključivati.

Što je Milošević svojim suradnicima rekao kada se vratio u Beograd, nije poznato. O tome što je predsjednik Tuđman prenio svojim suradnicima kada se vratio u Zagreb, ima nekoliko svjedočanstava. U skupini političara koja ga je dočekala na povratku iz Karađorđeva bio je i tadašnji lider Hrvata u Bosni i Hercegovini, Stjepan Kljujić:

„Tuđman je bio pohlepan, vjerovao je Miloševiću. I kaže Franjo: „Dao mi je Cazinsku Krajinu!" Ja kažem: „Predsjedniče, ja vam dajem Sardiniju!“ Jer Milošević ima veze sa Cazinskom Krajinom kao i ja sa Sardinijom."

Na sastanku je bio i Stjepan Mesić:

„Tuđman je nas izvijestio: „Evo što smo se dogovarali Milošević i ja: Milošević predlaže da Hrvatska uzme banovinske granice, plus Cazin, Kladušu i Bihać." Jer, kaže, evo kako je rekao Slobodan Milošević: „Franja, ti uzmi Cazin, Kladušu i Bihać, to meni ne treba, jer to je takozvana turska Hrvatska." I tu su se onda njih dva našli – jedan je htio proširiti granice Srbije, a drugi je htio proširiti granice Hrvatske.

Velika Srbija i Velika Hrvatska bile su moguće samo na račun Bosne i Hercegovine. Stjepan Kljujić, koji je utemeljio i vodio HDZ u Bosni i Hercegovini nije se slagao s takvom Tuđmanovom politikom:

„Tuđman se osvrnuo na možda opetovanje dogovora Cvetković-Maček kojim je stvorena Hrvatska Banovina 6. rujna 1939. Kada je Maček bojažljivo pitao Cvetkovića – „A kaj ćemo s muslimanima?", on je rekao: „Pravimo se da ih nema!“. Ja sam Tuđmanu objašnjavao da se on 1991. godine ne može praviti da nema muslimana, ima dva i pol milijuna muslimana i Hrvati nisu s njima imali nikakvih problema, nikada ratovali nisu i ja hoću kao predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine i član Predsjedništva koji se bori da se očuva mir u Bosni i Hercegovini, hoću mir sa muslimanima."

Stjepan Kljujić se nije dugo održao na svom položaju. Upravo njegova želja da se očuva jedinstvena Bosna i Hercegovina bila je razlogom da na pritiske iz Zagreba uskoro bude smijenjen i potpuno marginaliziran.

Prvi oružani sukobi

U vrijeme sastanka Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu je odnos između Hrvata i Srba – prije svega u Istočnoj Slavoniji – vrlo napet i uskoro dolazi do prvih oružanih sukoba.

I pored toga, Tuđman i Milošević se već 15. travnja, svega tri tjedna nakon svog prvog sastanka, sastaju ponovno, ovoga puta na hrvatskom tlu, u mjestu Tikveš. Ponovno se razgovori vode u četiri oka i ponovno o njihovom sadržaju nema nikakvih informacija.

25. kolovoza 1991. je počeo napad Jugoslavenske narodne armije na Vukovar, stari hrvatski grad s mnoštvom baroknih građevina, na obali Dunava. Bitka za Vukovar bit će kasnije predmet mnogih kontroverzi i do danas je nedovoljno objašnjena. Stjepan Mesić, koji je u tom trenutku jedan od najmoćnijih ljudi uz Franju Tuđmana, također nema objašnjenje za ovu tragediju: 

„Pitanje Vukovara je jedna enigma. Ako gledate to s vojnog aspekta, ta bitka koju je pokrenula Jugoslavenska Armija, a u to su se uključile i paravojne formacije, s vojnog aspekta nema nikakvog smisla. A razoren je jedan grad, mnogi ljudi su poginuli, razoreno je gospodarstvo, infrastruktura. I kad gledate – zašto razoriti jedan grad? Što se s time dobilo, to jednostavno čovjek ne može razumjeti."

Zločini JNA i paravojnih grupa nad civilnim stanovništvom u Vukovaru snažno utječu na svjetsko javno mnijenje. Simpatije su na strani Hrvatske, koja je očigledno žrtva agresije. To omogućava Franji Tuđmanu i njegovoj stranci HDZ da u listopadu 1991. konačno proglase nezavisnost Hrvatske i njen izlazak iz zajedničke države.

Nakon Vukovara, Milošević gubi naklonost većeg dijela političara na Zapadu.

On je pokoleban u svojoj aroganciji i samopouzdanju s još jedne strane – njegova ratna politika ne nailazi na očekivanu podršku u Srbiji, najmanje u Beogradu. Novačenje i mobilizacija vojnika se odvijaju katastrofalno.

Najkasnije u tom trenutku je Milošević odlučio prestati podržavati Srbe u Hrvatskoj te da se za realizaciju svojih planova okrene Srbima u Bosni.

2. siječnja 1992. potpisano je primirje između Srbije i Hrvatske.

Promjena Miloševićeve politike

O promjeni Miloševićeve politike prema Srbima u Hrvatskoj je hrvatsko državno rukovodstvo bilo obaviješteno iz prve ruke. O tome svjedoči Josip Manolić:

„Milošević je rekao: mene ne zanimaju – unatoč tomu što je digao pobunu Srba u Hrvatskoj, unatoč tomu, on nam je tvrdio: pitanje Srba u Hrvatskoj je vaše unutarnje pitanje. Moj je interes, interes Srbije je pitanje Srba u Bosni i Hercegovini. I na tom je ostao konstantan."

Josip Kljujić kaže da je „Milošević točno znao dozirati što Tuđmanu treba. On je u jednom trenutku njemu rekao: Franjo, što se tiče ovih mojih Srba po Kninu, slobodno ih poubijajte, to je banda, ja do njih ne držim ništa."

Nakon potpisivanja primirja s Hrvatskom, srpske vojne snage ne odlaze u Srbiju. Premještaju se u Bosnu i Hercegovinu.

U Bosni i Hercegovini su već uvelike u tijeku podjele po nacionalnim linijama. U zapadnom dijelu, u kome žive bosansko-hercegovački Hrvati, u studenom 1991. godine je formirana takozvana „Hrvatska zajednica Herceg Bosna". Ubrzo nakon toga, početkom 1992. u istočnom je dijelu proglašena takozvana „Samostalna Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine".

Vođe ove dvije nove samoproglašene nacionalne zajednice u Bosni se zovu Mate Boban i Radovan Karadžić. U tom razdoblju oni su samo produžene ruke Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Slijedeći primjer svojih nacionalnih vođa, Mate Boban i Radovan Karadžić se sastaju u Austriji, u Grazu, u svibnju 1992.

Tih dana, u svom komentaru ovog sastanka, Washington Post ga uspoređuje s paktom Hitlera i Staljina o podjeli Poljske.

I pored toga što su službeno u ratu, bosanski Hrvati i bosanski Srbi se povremeno pomažu. To potvrđuje i Stjepan Kljujić:

„Kada su Srbi bili pod embargom i nisu imali nafte onda su Jadranko Prlić i Mate Boban opskrbljivali srpske snage. Ima jedno raskrižje u blizini Stoca, kod mjesta koje se zove Berkovići. Tu su dolazile hrvatske cisterne koje bi tu mijenjale registarske tablice i uzimale srpske i odlazile na teren i vozile naftu. Onda bi se vraćale i opet mijenjale tablice."

 „Tu su sve tri strane", dodaje Miloš Vasić, „u svim mogućim kombinacijama, ratovale jedna s drugom ili pomagale jedna drugu. I onda je na kraju netko u Washingtonu poludio i postavio ultimatum: ili federacija ili ništa. Bio je to Washingtonski sporazum. I onda je pokojni Gojko Šušak izjavio da je to prihvatio otprilike kao da je progutao žabu."

Federacija u Bosni i Hercegovini

Pod pritiskom Vijeća sigurnosti UN-a i američkog predsjednika Billa Clintona, dvije od ukupno tri zaraćene strane, Bosanski Hrvati i Muslimani, potpisali su u Washingtonu mir i složile se da formiraju takozvanu Bošnjačko-hrvatsku federaciju.

Washingtonski sporazum između Hrvata i muslimana i njihov prisilni brak je bio prvi korak ka završetku rata. Kako će točno izgledati mir, i kako će u njega biti uključeni bosanski Srbi, to još nitko nije točno znao.

Miloš Vasić: Milošević i Tuđman su se viđali jako mnogo i jako često, i vrlo često vrlo diskretno. Meni su, recimo, ženevski susreti možda čak i važniji od susreta u Karađorđevu, jer u Ženevi se finalizirala priča. I da je tamo kompletna zapadna strana, dakle Sjedinjene Države i zapadna Europa bila preveslana definitivno. Njima je bilo važno – e, da se vi smirite. Ono – samo potpišite, ako boga znate. Onda su oni tamo sjedili, prenemagali se, izvodili gluposti nad mapama, nad ovim, nad onim – i napravili ovu nakazu koju su napravili."

Od rujna 1992. pa do siječnja 1994. godine, u Ženevi je održano 14 sastanaka u okviru „Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji".

Paralelno s održavanjem tih sastanaka u Ženevi, međutim, Franjo Tuđman naređuje svom šefu kabineta, Hrvoju Šariniću, da ode u tajnu misiju u Beograd, gdje će se u njegovo ime i po njegovim instrukcijama direktno s Miloševićem u četiri oka dogovoriti o važnim pitanjima. Bez nazočnosti međunarodne zajednice i bez nazočnosti muslimana. Taj razgovor je obavljen 12. studenog 1993. godine u Beogradu i nakon njega je uslijedilo još dvanaest tajnih susreta Tuđmanovog izaslanika Šarinića sa Slobodanom Miloševićem.

Etničke karte Balkana, koje su nekada – po riječima jednog srpskog političara - ličile na leopardovu kožu, postaju sve više jednobojne, nacionalno homogene. To je realnost rata na tlu bivše Jugoslavije, to su činjenice postignute na fronti, daleko od pregovaračkih stolova u Ženevi.

Srbi u Bosni, pod vodstvom Radovana Karadžića i njegovog generala Ratka Mladića, provode najdosljednije i najbrutalnije etničko čišćenje u tom ratu i ubijaju i proganjaju muslimane s području na kojima su proglasili srpsku republiku. U ljeto 1995. godine dolazi do dva masakra koji šokiraju čitav svijet. U Srebrenici, malom gradu na istoku Bosne i Hercegovine, Srbi u tijeku samo nekoliko dana ubili 8.000 muslimanskih muškaraca starih od 13 do 78 godina. Krajem kolovoza jedna granata ubija 40 civila na tržnici Markale u Sarajevu. 30. kolovoza 1995. godine NATO počinje bombardirati srpske položaje oko Sarajeva.

Slobodan Milošević procjenjuje da je ostvario ono što je realno bilo ostvarljivo, pretvara se u mirotvorca i surađuje s međunarodnom zajednicom na okončanju rata  u Bosni i Hercegovini.

Daytonski sporazum

U studenom 1995. godine u malom američkom gradu Daytonu, savezna država Ohio, čitavih 21 dan borave  hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik BiH Alija Izetbegović i srpski predsjednik Slobodan Milošević i pod pritiskom SAD-a i međunarodne zajednice pregovaraju o miru.

Josip Manolić: „Daytonskim sporazumom ja cijenim da je on ipak ostvario veliki dio svojih ciljeva, s postavljanjem odnosa koji je Dayton postavio za Bosnu i Hercegovinu. Tu se može nazreti dosta snažan rezultat njegovog cilja koji je on sebi postavio."

Stjepan Kljujic: „Alija Izetbegović je prije htio izvršiti samoubojstvo nego potpisati Dayton! Kako će Srbi, s 33 posto stanovništva dobiti 49 posto države? Osim toga, dobili su gradove u kojima su bili apsolutna manjina!"

Miloš Vasić: „I to se na kraju ispostavilo, zaključno sa Daytonom, da su se njih dvojica razumjeli od samog početka. Bitno je kako ćemo mi podijeliti Bosnu. Milošević je pročitao Tuđmana i Tuđman je pročitao Miloševića upravo na temu podjele Bosne. Ima tu Srba, ima tu Hrvata, pa će ovaj praviti Herceg-Bosnu, ovaj će napraviti Republiku Srpsku i na kraju krajeva, obojici je i uspjelo. Kad danas pogledamo Bosnu i Hercegovinu na što liči, mi imamo faktička tri entiteta umjesto dva službena."

Etničko čišćenje je bilo provedeno i Daytonski sporazum je to samo potvrdio. Bosansko-hercegovački teritorij je podijeljen u tri etnički manje-više homogene zone.

Po povratku kući Milošević i Tuđman u ocjeni Daytonskog sporazuma koriste identičnu formulaciju: „povijesna pobjeda".

Rat u Bosni je bio završen, što su SAD i EU htjeli postići po svaku cijenu.

Franjo Tuđman je preminuo u prosincu 1999. Na izborima za predsjednika države pobijedio je njegov nekadašnji suradnik Stjepan Mesić:

„Kada sam ja 2000. izabran na mjesto predsjednika, htio sam telefonirati s Miloševićem. Tajnice me nisu mogle spojiti, jer su rekle: samo je Tuđman imao taj broj telefona, mi to nemamo. I onda sam ja zvao tehničare iz Ministarstva unutarnjih poslova koji su razmontirali taj telefon i odnijeli ga."

Nije prošlo ni godinu dana, i Slobodan Milošević je nestao s političke scene. U listopadu 2000. godine on gubi predsjedničke izbore u Srbiji.

Samo pola godine kasnije on se našao u Den Haagu, gdje mu se pred specijalnim sudom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslaviji pokreće sudski proces.

U jutarnjim satima 11. ožujka 2006. Slobodan Milošević je pronađen mrtav u svojoj ćeliji. Uzrok smrti je bio srčani udar.

BiH kao protektorat

Bosna i Hercegovina je nakon rata postala praktički protektorat međunarodne zajednice. Ta zemlja od jedva tri milijuna stanovnika dobila je financijsku pomoć u iznosu od nekoliko desetaka milijardi američkih dolara, što je najveća financijska pomoć nekoj zemlji u povijesti čovječanstva.

Bosna i Hercegovina je i pored te pomoći danas jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi.

Nezaposlenost u BiH teško da više uopće može da pouzdano izmjeriti. Najsiromašniji slojevi društva prehranjuju se u javnim kuhinjama kojih ima u svakom gradu.

Granice koje su priželjkivali Slobodan Milošević i Franjo Tuđman nisu službeno državne granice, ali dijele Bosnu i Hercegovinu po etničkom principu i paraliziraju i danas njezino normalno funkcioniranje.

 

*Ovaj tekst je skraćena verzija radijskog featurea (fičera) koji je nedavno bio emitiran na njemačkoj postaji DLF (Deutschlandfunk).