Božić, korona i gubitak tjelesne bliskosti

Kada oko 2,3 milijarde kršćana širom svijeta slavi Božić, oni se prisjećaju rođenja jednog čovjeka. Apstraktan, nedokučiv (možda sa zato toliko često predstavlja kao starija, sijeda osoba) Bog je prije više od 2000 godina je kao dijete došao na svijet – ili kako je poetično rečeno u Ivanovom evanđelju: “I riječ postade tijelo i nastani se među nama.” Dakle jedno posebno rođenje. Mjesto događaja, štala, bila je sve samo ne prikladna za Boga, ali to je dio logike priče koja se brzo pamti.

I božićni praznici 2020. su posebni i za mnoge neprikladni. Ne samo zato što zbog korona pandemije ne možemo bitis onima koje volimo ili što zbog lockdowna nismo mogli kupiti poklone. Praznik slavimo dok uz aktualno iskustvo, koje je suprotno otjelotvorenju koje Ivan opisuje u Novom testamentu. To je duboko, uznemirujuće iskustvo udaljavanja od tjelesnog ili gubitka kontrole, koje se samo djelomično može opisati riječima “socijalna distanca”.

Zajednička tjelesna iskustva

S jedne strane imamo gubitak „društvenog tijela“. Ako pogledamo neku video snimku iz vremena prije korone na kojem su ljudi jedni pored drugih ili se grle, intuitivno reagiramo šokirani. „Što oni to rade? Pa to ne ide!“ Da bi se onda samo trenutak kasnije sjetili da je ove godine izgubljeno nešto što smo godinama doživljavali kao normalno i u čemu smo uživali.

Zajednička tjelesna iskustva kao što su odlazak na stadion ili koncert, barem za sada su moguća samo kroz sjećanja – bliskost s drugim ljudima trenutno važi za potencijalnu prijetnju i na to se, potpuno opravdano, gleda s rezervom.

Svakodnevni odlasci na posao zamijenila je usamljenost rada od kuće. Bez obzira je li je riječ o sastanku ili kratkom ćaskanju na hodniku, suživot s drugima se izgubio u virtualnom prostoru video konferencija. Kod njih je međutim u prvom planu efikasnost, a ne zajedništvo. I pritom se gubi mnogo od komunikacije, jer nema ništa od gestikulacije i mimike, ako se glave kolegica i kolega jedva vide u malim prozorčićima - ili su kamere isključene.

Digitalno umrežavanje je posao iz kancelarije prebacilo za kuhinjski sto – ili bilo gdje drugdje gdje imamo laptop-računar i WLAN. Rad nije više vezan za određeno mjesto i tako za mnoge – pre svega za samce – postaje izvanvremenski, bez početka i kraja. Nov, izoliran poslovni svijet tako kao posljedicu ima udaljavanje od tjelesnog kontakta. To što osjećamo više nije bliskost s kolegama, već su prije bolovi u leđima.

Napaćeno tijelo na odjeljenju intenzivne njege

I nakon posla je razmjena samo virtualna. Umjesto video konferencija, na red onda dolaze Facebook, Instagram, Whatsapp i drugi kanali.

Nekako se uklapa u sliku da su najpopularnije aplikacije za komunikaciju okupljene pod jednim korporativnim krovom. Emocionalne reakcije se banaliziraju, poput podignutog palca ili srca, ili se lome u nekontroliranim objavama mržnje.

Tijekom pandemije, socijalni prostor se znatno promijenio: gdje su nestali ljudi koji su pjevali s terasa i pljeskali krajnje opterećenom bolničkom osoblju.

A tu je i tijelo koje ispašta zbog pandemije. Slika osobe bez svijesti koja leži na odjeljenju intenzivne njege sa cjevčicom u plućima, boreći se da preživi, odavno je postala svojevrsna ikona. I postoji bespomoćno tijelo koje ne može izbjeći viruse jer se nalazi u siromašnim četvrtima, masovnom smještaju i izbjegličkim kampovima. Ili ono koje umire u samoći.

Bez obzira jesmo li kršćanski vjernici ili ne: božićna priča nam upravo tijekom pandemije jasno stavlja do znanja da smo tjelesna bića kojima su od rođenja pa nadalje potrebni pažnja i naklonost. Ili kako je to rekla filozofkinja Judith Butler: „Život nadmašuje osobu, pojedinca, u oblicima međusobne zavisnosti, što bismo svi morali prihvatiti, iako ta situacija u ovom trenutku može djelovati prijeteće."