„Bog je stvorio more, čovjek obalu“

Blagdani Svih svetih su na krajnjem sjeverozapadu Njemačke već došli na zao glas. Jer baš prvog studenog je već pet puta vladala oluja kakva se nije pamtila. Peta, posljednja od njih je divljala 2006. preko rijeke Ems i njezinog ušća u Sjeverno more, zaljeva Dollart. Poplava koju je uzrokovala oluja ne samo da je bila izuzetno duboka, nego se sve to dogodilo nevjerojatno brzo. Pravo je čudo – i zasluga brojnih mjera zaštite – da tada nije bilo mrtvih.

Meint Hensmann se još dobro sjeća tih Svisveta: „Preko dana nismo uopće imali vjetra", priča nam. Ali pola sata prije ponoći je bio u autu na putu kući i odjednom se i u autu morao boriti s olujnim vjetrom. „Morao sam stati i mislio sam: pa to nije moguće! Oluja bez kraja i konca!"

Hensmann je član pradavne udruge koju su osnovali mještani Frizije za gradnju i održavanje brana. Organizirani su po feudalno-sudskim načelima. Tako postoje „grofovi", „odvjetnici", „svjedoci pod prisegom", a iskusni nadzornici te jedine prepreke koja je podignula ljudska ruka protiv Sjevernog mora, kao što je i Hensmann, nose titulu „suca brana".

„Sva ta voda u jednoj noći?"

Naravno da nije otišao kući nego se okrenuo da vidi što je s rijekom Ems. Ali voda rijeke je bila razmjerno mirna i nije bila viša nego što je uobičajeno. Zato je ipak otišao kući da uhvati malo sna.

U pet sati ujutro ga je probudio telefon: „viši sudac za brane" je dobio informaciju da je stanje kritično, mora smjesta na branu. „Odmah sam otišao i kad sam vidio tu silnu vodu, mislio sam: sve to samo u jednoj noći? Voda iz mora je u tolikoj količini prodrla u rijeku da smo imali mnogo viši vodostaj čak i od 1962. Mnogo, mnogo viši!"

Ta je godina ostala u sjećanju čitave Njemačke: tada je poplavljen i grad Hamburg, mnoštvo ljudi je ostalo bez krova nad glavom, 340 ljudi je izgubilo živote. Samo slučaj i čudo su tada spasili i područje Njemačke između rijeke Ems i granice s Nizozemskom jer je i tamo tada „pukla" jedna brana.

Na sreću, 2006. taj olujni plimni val nije prodro u unutrašnjost jer se od onda grade sve veće prepreke za vodu koja bi mogla doći. Nekoliko kilometara uzvodno od ušća je 1997. počela gradnja goleme brane preko same rijeke dugačke preko jednog kilometara sa sedam otvora za normalni protok rijeke. Pet godina kasnije je bila završena. Za nju i brane u ukupnoj dužini od 48,2 kilometara se skrbi Rheider Deichacht.

Beton i čelik protiv rijeke i mora

Šef ove čuvarske službe za brane Stefan Michelis nam tumači da bi se bez tih brana morala drugačije crtati zemljopisna karta Njemačke: „Dva puta dnevno bi to sve bilo pod vodom. Nitko ovdje više ne bi mogao živjeti." Tamošnje plime i oseke si osobe koje poznaju tek Mediteran jedva mogu i zamisliti: za plime je vodostaj 170 centimetra iznad „normalne razine", za oseke 170 ispod. Ponekad je nešto više, ponekad manje, a ako se plima poklopi s olujom, onda nikakva pravila više ne vrijede.

Zato je izgrađena brana preko Emsa: „Ako je najavljena olujna plima koja će biti viša od dva metra iznad normalne razine, zatvaramo vrata. A kad voda 'izvana' opet padne na razinu unutrašnje vode, otvaramo ih", kaže nam Reinhard Beacker koji je povjerenik pokrajine Donje Saske za „vodu, obalu i zaštitu prirode" NLWKN.

I on se dobro sjeća 2006. „Tada smo bili još samo 90 centimetara ispod ruba te naše brane. Ta olujna plima je nešto što se događa jednom u stoljeću!" Ta prepreka nad rijekom je bila basnoslovno skupa, koštala je preko 220 milijuna eura, ali što ako niti ona ne bude dovoljna?

Jer ona je podignuta zato da bi brane rijeke Ems iza nje u unutrašnjosti mogle ostati kao što su nekad bile. A to je 30 kilometara brana: „Sve brane uzvodno od ove prepreke bi se inače trebale povisiti, sa svim problemima koji su povezani s tim. Na primjer, bile bi izgubljene poljoprivredne površine, a bolje je i ne misliti što bi bilo sa kućama koje su sagrađene po ovim parametrima. Bilo bi izuzetno teško povisiti branu u čitavoj dužini."

Promjena klime se već vidi

Svisveti se bliže, hoće li opet biti zapamćeni po zlu u Friziji? Hoće li ovaj put premašiti i tih posljednjih 90 centimetara? Što donosi budućnost? Stanovnici koji žive na tom dijelu njemačke obale živi su svjedoci da se klima već počela mijenjati i da razina mora postaje sve viša. U Rheider Deichachtu poznaju prognoze: „Nizozemci računaju da će razina mora narasti za jedan metar u sljedećih stotinu godina, (njemačka) pokrajina Donja Saska računa s pola metra." Micheles se zato jedino pouzdaje u „istraživački laboratorij obala" – i jedino će mu more i rijeka reći, koliko visoke moraju biti brane.

„Sudac za brane" Meint Hensmann isto tako vjeruje da bi u sljedećim desetljećima razina mora mogla narasti za pola metra. „Prepreka u zaljevu Dollart trenutno ima visinu od preko devet metara do njezine krune. Tu je već uračunata promjena klime za sljedećih pedesetak godina i naše brane su još uvijek sigurne."

Ali onda i Hensmann mora razmisliti i priznaje; „Što će biti za 50, 100 godina, to nitko ne zna." Za stanovnike Frizije, podjela zadaća je već odavno poznata: Bog je stvorio more, čovjek obalu. Dok tamo bude ljudi, jedini im je izbor ili plivati – ili graditi brane.