Bojni otrovi 'u službi domovine'
16. rujna 2013
Bitka za grad Ypern na sjeverozapadu Belgije trajala je danima i nije se činilo da bi bilo Nijemci ili s njima sukobljeni Francuzi tako skoro ovu borbu mogli okončati u svoju korist i ušetati se u grad. I tko zna koliko bi to još trajalo da uvečer, 22. travnja 1915. godine, Nijemci nisu odlučili isprobati jedno novo oružje – otrovni plin. I kada je vjetar u jednom trenutku počeo puhati prema drugoj strani, prema rovovima u kojima su bili francuski vojnici, zrakom su poletjele boce s ukupno 180 tona klora. Ubrzo se na suprotnoj strani stvorio oblak žute boje. Bio je to početak užasa koji nije promijenio samo tijek ove bitke.
Francuzi su crveni u licu počeli trčati iz rovova, gušeći se u vlastitom kašlju, gotovo potpuno slijepi, bez ikakvog osjećaja orijentacije. Te noći se ugušilo oko 3.000 vojnika, njih 7.000 je doduše uspjelo preživjeti, ali s ozljedama koje su osjećali do kraja života.
„Te je noći znanost izgubila svoju nevinost“, kaže povjesničar znanosti Ernst Peter Fischer. Do tada se ona nalazila u službi čovjeka, njegovog razvoja i poboljšanja životnih uvjeta. „No, tada je znanost po prvi put stala u službu uništenja ljudskih života“, dodaje Fischer.
Dobitnik Nobelove nagrade za kemiju
A osoba koja je po prvi put klor stavila u službu jedne ratne, vojne strategije, bio je jedan njemački kemičar – Fritz Haber. Njemu je kao znanstveniku itekako bio dobro poznat učinak klora, snažnog otrova koji iritira i uništava dišne puteve, izaziva gušenje, kašalj te na kraju dovodi i do smrti. Osim toga, klor je bio izuzetno jeftin otrov, budući da je kao jedan od nusproizvoda kemijske industrije, vrijedio kao otpad koji postoji u velikim količinama.
Fritz Huber je u povijest ušao kao prvi znanstvenik koji je svoje znanje potpuno podredio vojsci i njezinim potrebama i ciljevima. Nakon „uspjeha“ koje je njegovo oružje doživjelo kod Yperna, Haber je unaprijeđen u čin pukovnika. Njegov je slogan glasio:“U miru, u službi čovječanstva, u ratu – u službi domovine!“, citira Fischer ovog nekadašnjeg voditelja kemijskog odjela pri ondašnjem Pruskom ministarstvu rata. „To je bilo jedno sasvim drugačije vrijeme. Svi su pokušavali pronaći neki otrovni plin koji bi mogli iskoristiti u ratne, vojne svrhe. No, to je uspjelo samo Nijemcima. Oni su jednostavno bili bolji – iako u ovom slučaju biti bolji, zapravo znači, biti lošiji“, objašnjava Fischer.
Napad kod Yperna je već 1915. godine bio ratni zločin. Naime, haška konvencija iz 1907. godine zabranjivala je već tada uporabu i primjenu „otrova ili otrovanog oružja“. No, usprkos tome Fritz Haber je tada postao uzorom i to ne samo Nijemcima. Neposredno nakon ove bitke započeo je i jedan novi rat – borba za najbolje znanstvenike koji su trebali razviti novo, kemijsko oružje kojeg se vrlo uskoro trebalo primijeniti i u borbama. „Svaka zemlja u to vrijeme je željela na svojoj strani, u svojim redovima imati jednog takvog pametnog, hrabrog i ambicioznog kemičara kao što je bio Haber“, kaže Fischer. A da stvar bude još „bolja“, po završetku Prvog svjetskog rata, 1918. godine, upravo je Fritz Haber bio dobitnikom Nobelove nagrade za kemiju – doduše ne za otkriće primjene otrovnog plina već za otkrića na polju sinteze amonijaka.
No, tijekom Prvog svjetskog rata, Nijemci nisu bili jedini koji su koristili kemijske otrove. Njih su na prvoj crti fronte primjenjivali i Francuzi kao i Britanci. Plin kao takav međutim ipak nije odlučio o ishodu rata. Njega se ionako nije moglo koristiti uvijek, već samo tada kada su to dopuštale vremenske prilike.
Dobit za industriju
Pa ipak, u Prvom svjetskom ratu započeo je jedan sasvim novi razvoj čiji je glavni pokretač bila upravo Njemačka. Fritz Haber nije samo stvorio molekularne preduvjete potrebne za korištenje klora u ratne svrhe, već je on vrlo dobro znao iskoristiti i svoje veze s industrijom. Tijekom Prvog svjetskog rata njemački kemijski koncern BASF proizvodio je u velikim količinama otrovne plinove, a u njegovom upravnom odboru nalazi se upravo sam Haber. On se na ovom položaju nalazio i 1925. godine kada je pod okriljem BASF-a, nastao i koncern IG-Farben koji će nekoliko godina kasnije započeti s proizvodnjom ciklona B.
Od ovog plina će u koncentracijskim logorima stradati milijuni ljudi. Ova činjenica uspjela je uzdrmati i samog Habera, budući da je i sam bio židov. „On je tragična ličnost. 1933. godine Haber je otišao u Englesku. Istjerali su ga iz Njemačke, iz domovine u čiju službu je stavio svoje cjelokupno znanje“, kaže Fischer.
Crvena linija
No, vratimo se natrag u Prvi svjetski rat. Tada je na ratištima od kemijskog oružja stradalo ukupno 90.000 vojnika. Jedan milijun je bio dodatno ozlijeđen usljed trovanja plinom zbog čega su mnogi od njih preminuli kasnije, u godinama nakon rata. I upravo zbog toga što su se već tada jasno mogle vidjeti posljedice primjene ovakvog načina ratovanja, savez ondašnjih naroda, kojem je pripadala i Njemačka, potpisao je 1925. godine Ženevski protokol o zabrani korištenja otrovnih plinova u ratovima.
No, usprkos potpisima vlada, istraživanja na ovom području su trajala i dalje – uglavnom pod krinkom znanstvene potrage za što boljim pesticidima. I sam ciklon B bio je registriran, ali i korišten kao sredstvo protiv raznih štetočina. Slično je bilo i s otrovom agent orange, kojeg su Amerikanci koristili tijekom rata u Vijetnamu – i ovaj se otrov zapravo koristio kao sredstvo protiv nametnika i štetočina, a kao takvog su ga koristili i Amerikanci. Njihova je namjera naime bila upravo uništenje zelenih površina u Vijetnamu, trovanje tla. Posljedice ovih napada vegetacija, životinje pa tako i ljudi osjećaju i dan danas.
U Siriji je prije nekoliko dana stradalo nekoliko stotina osoba, u napadu u kojem je vrlo vjerojatno korišteno kemijsko oružje. „S otrovnim plinom možete raditi što god želite. Njime pogađate sve i svakog koji se nalaze u ciljanom području. Korištenjem kemijskog oružja se doista prelazi posljednja, crvena linija. Tako rat postaje još stravičniji i nečovječniji nego što to ionako je“, zaključuje Fischer.