Bolja zaštita za žene i djecu izbjeglice

Dugi hodnici na putu do kupaonica i WC-i koji se ne mogu zaključati, zajedničke prostorije bez privatne sfere: to je svakodnevnica u brojnim izbjegličkim smještajima. I to nije okruženje u kojem su žene i djeca zaštićeni od nasilja i seksualnih napada. Ili u kojima se osjećaju sigurnima nakon što su od takvog nasilja pobjegli ili su ga tijekom bijega morali doživjeti.

Žene i djeca koji traže azil, a koji borave u zajedničkim izbjegličkim smještajima, su posebice ranjivi. Tamo gdje su ljudi prisiljeni živjeti skupa na malom prostoru, bez posla i višestruko traumatizirani, raste nasilje koje se često prazni na slabijima. A oni često šute iz straha. To da žene i djeca skoro nemaju mogućnost za povlačenje, nisu povezani, ne govore jezik zemlje u kojoj borave i ne znaju gdje dobiti pomoć, dodatno olakšava napade. Iza napada može stajati nasilni partner, nametljivi sustanar, zaštitar ili volonter koji se nameće djeci i seksualno ih zlostavlja.

Pravo na azil i zaštita od nasilja

U javnosti to do sada gotovo i nije bilo tematizirano. Ali broj nepoznatih slučajeva bi mogao biti veliki. Na to upozoravaju stručnjakinje u savjetovalištima za migrantice i u sigurnim kućama, Njemački institut za ljudska prava i neovisni opunomoćenik za pitanja seksualnog zlostavljanja djece. Oni navode da je hitno potreban koncept zaštite.

Tu spada i promjena građevinskih uvjeta: primjerice posebni dijelovi zgrada za one koji sami putuju i samohrane majke. Sada primjerice njemačka savezna pokrajina Hamburg želi u jednom velikom prihvatilištu postaviti posebne šatore samo za žene - sve dok postoji manjak dostupnih stanova. No tu spada i to da prilikom izdavanja dozvole za prihvatilište za izbjeglice mora biti priložen odgovarajući koncept zaštite kojeg će nadležne službe redovno kontrolirati - upravo onako kako je to propisano za domove za osobe s posebnim potrebama i dječje vrtiće.

U najmanju ruku toliko su važne i pravne odluke. Jer komplicirano pravo na azil i pravo stranaca često su u sukobu s brojnim dobrim zakonima zaštite koje imamo. Primjerice kada je riječ o obiteljskom nasilju policija može izbaciti počinitelja iz stana, ali što se događa kada muškarac ima tzv. obvezu mjesta boravka (ta obveza boravka u Njemačkoj se nameće tražiteljima azila ili osobama koje posjeduju tzv. duldung. Oni smiju boraviti samo na područjima koja su im odredile nadležne službe - op. ur.) i boravište smije promijeniti samo uz dozvolu vlasti? A što se događa kada žena koja je ugrožena napadima mora tražiti sklonište u sigurnoj kući u drugom gradu, ali također podliježe odluci o tzv. obveznom mjestu boravka? Ili kada je njezino pravo na azil povezano sa suprugovim i ona strahuje da će biti protjerana ako ga napusti?

Obveza zaštite ljudskih prava

To su samo neka od čitavog niza kompleksnih pitanja koja se postavljaju kod svakog slučaja nasilja, svakog silovanja i svakog seksualnog napada na djecu. U tom smislu postoji malo iskustava da bi se ponudili odgovori, također postoji neodređen prostor za manevriranje - i jedan često, vrlo često dug službeni put koji jedno sigurno ne jamči: brzu pomoć za žene i djecu pogođene nasiljem.

Ova pitanja sada moraju doći na dnevni red - iako su brojne općine razumljivo trenutno preopterećene time da pridošlice uopće zbrinu. Ali kako ćemo u budućnosti zbrinuti žene i djecu izbjeglice, koje standarde ćemo propisati i kako ćemo izgraditi zgrade za njih, koliko će biti senzibilizirani i kvalificirani službenici, kakva će biti ponuda podrške na licu mjesta i tko će biti osobe od povjerenja na tim mjestima, koje nadležne službe će biti zadužene za koje hitne slučajeve - sve to će sada odlučivati o budućnosti.

To inače nije stvar slobodne prosudbe. To je naša obveza - ne samo moralna. Zaštita od rodno uvjetovanog i seksualnog nasilja je u skladu sa zadacima međunarodnih konvencija o ljudskim pravima koje je Njemačka potpisala.