Bratski pakt najvećih neprijatelja

U sumrak Drugog svjetskog rata se činilo neminovnim sučeljavanje dva svijetonadzora koja su se širila Europom. U Njemačkoj je divljao nacizam i tko god da je čitao Hitlerov Mein Kampf, morao je znati da nacistički vođa istok kontinenta vidi tek kao Lebensraum, životni prostor na kojem, po njegovom mišljenju, živi "bezvrijedna rasa" i koji se nameće kao prostor za širenje njegovog Reicha.

Hitler i njegovi batinaši su i došli na vlast uvelike zato jer su se Nijemci bojali "crvenih". A nacisti su već pokazali, što misle o radničkom pokretu. Lijevi političari su uhićeni ili čak ubijeni, sindikat ne samo da je razoren, nego je i opljačkan njegov imutak, a na nekakav štrajk se nije smjelo niti pomisliti, ako je nekome život bio mio.

Nisu samo zadrti komunisti vjerovali da postoji samo jedna sila koja bi nacistima mogla stati na put: Sovjetski Savez. Čak ako je netko i čuo o teroru i samovolji Staljina, o Sibiru i masovnim likvidacijama, zapravo uopće nije htio vjerovati u to. Jer, tko će inače spasiti Europu? Francuska i Velika Britanija su u tim danima bile zaokupljene same sobom, a već se vidjelo i u Španjolskoj kako će radije gledati u stranu kad fašistička Italija i nacistička Njemačka krenu u rušenje demokratski izabrane vlade u toj zemlji. Jedina zemlja koja je, kako se tada činilo, pomagala republikancima Španjolske je bio Sovjetski Savez. A već se i tamo pokazalo na kakve zločine su spremni nacisti. Guernica se već dogodila, a ona nije nipošto bila jedino mjesto krvoprolića.

Naravno, danas znamo mnogo toga što je onda jedva tko slutio. Ali to je bio i razlog zašto su i sovjetski špijuni tako lako pronalazili pomagače na Zapadu i gdje je "Petorka sa Cambridgea" (Kim Philby, Donald Maclean, Guy Burgess, Anthony Blunt i vjerojatno John Cairncross) bila duboko uvjerena da zapravo moraju raditi za Moskvu ako žele nešto učiniti protiv nacista. Njemački komunisti su to već odavno znali: ako nisu već završili po logorima i zatvorima Gestapoa, jedini spas im se činio da pobjegnu u "radnički raj". Poznate političke vođe, poput Margarete Buber-Neumann su gotovo ljubile tlo kad su stigli u Staljinovu državu, zemlju sa tada najvećom vojskom na svijetu. Samo On, Staljin može zaustaviti nacističke horde, mnogi su vjerovali.

"To ne može biti istina!"

23. kolovoza 1939. je došla vijest u koju zato mnogi nisu htjeli povjerovati: ministri vanjskih poslova Njemačke i Sovjetskog Saveza, Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Mihailovič Molotov su potpisali "Sporazum o prijateljstvu i državnim granicama". Staljin je u Kremlju nazdravljao "bratskom" Trećem Reichu, a ni Hitler nije štedio na ljubaznostima vladaru Sovjetskog Saveza.

Čak i mnogi zadrti nacisti u Njemačkoj nisu baš razumjeli zašto je preko noći iz tiska nestao svaki napis o "opasnostima komunizma" i "crvenoj prijetnji", baš kao što su i iz sovjetskih kina nestali antifašistički filmovi poput Feuchtwangerove "Obitelji Oppenheim". O "prijateljima" se i u SSSR-u preko noći pisalo samo najljepše.

I dok je već objavljeni sadržaj tog sporazuma bio sramotan, još je užasniji bio njegov tajni dio: Poljska mora nestati, a baltičke zemlje - uključujući Finsku, Berlin prepušta Moskvi. Ne samo to: Moskva može "razumjeti" kako i politički protivnici nacista ne mogu samo tako šetati Sovjetskim Savezom. Tako je i sovjetski NKVD surađivao s Gestapoom i uhitio čitav niz njemačkih komunista koji su našli utočište u SSSR-u kako bi ih izručio Nijemcima. Ta je sudbina zadesila i Margarete Buber-Neumann koja je predana Nijemcima i strpana u koncentracioni logor i tek čudom preživjela rat. Mnogi njeni drugovi su likvidirani - i to već od sovjetske tajne službe, kao "usluga" nacističkim prijateljima.

Sporazum dva diktatora

Naravno, danas znamo kako je taj sporazum bio ciničan - i pragmatičan dogovor dva diktatora. Njemačka je željela da Sovjetski Savez bude zadovoljan kad samo nekoliko tjedana kasnije krene u osvajanje Poljske. Istovremeno, sporazumom je dogovorena trgovinska razmjena po kojoj će “Reich” od Staljinove države dobivati naftu i važne sirovine za oružje i vođenje rata. A Hitler je i kad se srdačno rukovao sa Molotovom, znao da je sve to laž i da će napasti Sovjetski Savez čim "sredi" Zapad. Velika Britanija i Francuska se možda čak i neće upuštati u rat ako u njemu ne sudjeluje i SSSR, mislio je Führer.

Staljin je pak znao nešto drugo: on je na papiru imao milijune vojnika i tisuće tenkova, ali u svim njegovim čistkama su već davno bili likvidirani svi sposobi viši časnici. Ne može nitko biti niti blizu "Velikom Staljinu". Čak kad bi i bilo sposobnih časnika i kada bi oni, a ne politički komesari zapovjedali vojskom, ostaje još golema granica na istoku, prema Kini. Tamo je Japan već pokazao svoje agresivno lice, a potrajalo bi mjesecima dok se jedinice ne premjeste sa krajnjeg istoka na granicu prema Reichu.

Ovako, misli i povjesničar Jörg Ganzemüller, Staljin je vjerovao da je dobio na vremenu osposobiti svoju vojsku dok će se Njemačka "klati" sa zapadnim zemljama - kao što je to bilo u Prvom svjetskom ratu. Rat Njemačke i Sovjetskog Saveza će se dogoditi, ali tek kad on, Staljin to bude želio. A do onda, od Nijemaca je čak dobio suvremene tenkove i avione, oružje, eksplozive i streljivo, pogone za proizvodnju oružja i čak i bojni brod Lützov. I povrh toga dobar dio Poljske i zemlje Baltika.

Zato je Kremlj bio odlučan vjerovati u taj "bratski sporazum" doslovce do posljednje sekunde. Još 22. lipnja 1941. je na granicu Reicha stigla kompozicija sovjetskog vlaka s rudama i naftom, shodno ovoj "suradnji". Čak i njemački vojnici na granici su bili iznenađeni: "Operacija Barbarossa", kako je nazvan napad na Sovjetski Savez, je već počela. Ali trebalo je nekoliko dana da i Staljin u to povjeruje.