Cameron: "Britanci žele ostati u EU, ali..."

ARD: Gospodine premijeru, doputovali ste u idilu bavarskih planina. Hoće li Vam opuštena atmosfera pomoći da objasnite svojim konzervativnim kolegama iz Njemačke zašto će Vaša zemlja možda napustiti Europsku uniju?

David Cameron: Došao sam razgovarati s Angelom Merkel, ali i s lokalnim političarima i reći im da Velika Britanija želi ostati u reformiranoj Europskoj uniji. Ako budemo mogli provesti promjene koje smatramo neophodnima, onda ću oduševljeno podržati naš ostanak u Uniji. Europska unija je kao i druge organizacije: ako velika članica – ili čak i mala članica – ima nekih problema, trebali bi sjesti i porazgovarati o tome. Trebalo bi pokazati fleksibilnost.

Onda mi recite što Vam zapravo treba od Europske unije na idućem samitu u Bruxellesu kako biste kod kuće u Londonu svojim građanima mogli reći da trebaju ostati u EU?

Postoji jednostavan način da se to kaže: treba nam Unija koja je toliko fleksibilna da njene članice koje su dio eurozone mogu biti uspješne, ali da uspješne mogu biti i one koje nisu u eurozoni. To je suština. Ali uvijek naglašavam četiri područja koja nas zanimaju: želimo konkurentnost, pošteni odnos prema zemljama koje nisu u monetarnoj uniji, želimo naglasiti da za Veliku Britaniju to nije dugoročni projekt političke unije jer mi smo ponosni na našu nacionalnu državu i institucije. Također se moramo pozabaviti i ogromnim kretanjima ljudi kroz Europu i činjenicom da je socijalni sustav postao neka vrsta magneta koji privlači ljude da dođu u Ujedinjeno Kraljevstvo. Ljudi u Velikoj Britaniji vide migraciju kao prioritetnu temu i mi se njome moramo pozabaviti. Nisam iznosio ta četiri zahtjeva nadajući se cjenkanju i tome da ću recimo uspjeti u tri od četiri. Cijelo vrijeme sam bio razuman i smiren, obilazio europske prijestolnice i pokušavao objasniti zašto su ove četiri stvari važne Velikoj Britaniji. Govorio sam kako vjerujem da, ako postignemo ove četiri stvari, onda mogu da uvjeriti Britance da glasaju za ostanak u Uniji. Ali na kraju ne odlučujem ja, nego ljudi, to je referendum.

Fokusirajmo se na građane drugih članica EU-a koji dolaze u Vašu zemlju. Vi bilježite oko 300.000 doseljenika godišnje.

Neto. I to iako mi, za razliku od Njemačke, ionako imamo rastuću populaciju. Dakle osim te rastuće populacije bilježimo i neto imigraciju od 330.000 ljudi.

Vi tražite da ti ljudi nemaju sva prava, recimo da u prve četiri godine za njih nema socijalnih davanja u Velikoj Britaniji. Da li ste svjesni da je to protiv važećeg europskog zakonodavstva, da je zapravo diskriminacija državljana drugih zemalja EU-a? Tražite li da EU krši svoja pravila?

Ne. Vidite, ja podržavam koncept slobodnog kretanja ljudi, da građani EU-a mogu živjeti i raditi u drugim članicama Unije ili, kao što rade neki moji sugrađani, da kada odu u mirovinu odu živjeti u nekoj drugoj zemlji. Ali mi u Velikoj Britaniji imamo socijalni sustav koji ekspresno prihvaća ljude. Mnogi ispravno primjećuju da drugi ljudi jednostavno mogu doći u naš sustav i polagati pravo na socijalnu blagajnu prije nego što su išta u nju i sami uplatili. O tome moramo razgovarati. Mislim da je razuman zahtjev da moraš negdje živjeti i raditi četiri godine prije nego što dobiješ pristup beneficijama. Rekao sam europskim kolegama da taj prijedlog ostaje na stolu, ali da ćemo rado saslušati alternative. Sastanak u Bruxellesu uoči Božića je bio vrlo dobar, konstatirano je da treba naći rešenja – ne kompromise, nego rešenja – na sva četiri područja. Nadam se da će tako i biti.

Možda je Vaš prijedlog i razuman, ali to ne mijenja činjenicu da nije u skladu s europskim pravom koje zabranjuje diskriminaciju. Ponavljam, želite li Vi kršiti to pravo?

Pa europsko pravo se razvijalo na način na koji su ga tumačili sudovi. Ako se sjećate, inicijalni smisao pravila o slobodnom kretanju radnika je bio da se možete zaposliti i raditi u drugoj državi. Mi smo uspješno gospodarstvo i stvaramo mnogo radnih mjesta – zato mnogi i dolaze. Ali 60 posto njih nema posao kada dođe već ga tek onda traži. Dakle trebali bi biti fleksibilni, baviti se problemima kada se pojave. Ponavljam, ne dovodim u pitanje slobodu kretanja, ljudi koji dođu raditi daju ogroman doprinos našoj zemlji, a mi smo srdačno primili migrante ne samo iz Europe nego i iz cijelog sveta. Ali moramo razgovarati o trajnom pritisku koji osjećamo djelomično i zato jer imamo velikodušni socijalni sustav kojem svi imaju pristup čim dođu. U drugim europskim zemljama se problem ne pojavljuje jer imaju sustave doprinosa – moraš uplaćivati u socijalnu blagajnu prije nego što stekneš pravo da uzmeš iz nje. Zato ne bih rekao da je ono što predlažem diskriminacija.

Popričajmo o izbjeglicama iz ratnih područja, iz Sirije, Iraka… Velika Britanija je primila maleni broj izbjeglica u usporedbi s Njemačkom ili Švedskom. Europska solidarnost bi značila da i druge zemlje pomognu. U Velikoj Britaniji ne dijelite taj stav?

Vjerujem u solidarnost, zato je Velika Britanija više nego bilo koja druga europska zemlja podržavala izbjeglice u Jordanu, Libanonu, Siriji. Mi nismo dio Šengenskog prostora. Donijeli smo odluku da uzimamo izbjeglice direktno iz izbjegličkih kampova. Rekli smo da ćemo preuzeti 20.000 izbjeglica, prvih 1.000 prije Božića. Ako to usporedite s onim što su europske zemlje dogovorile o raspodjeli izbjeglica, vidjet ćete da je 1.000 koliko je Velika Britanija primila više nego što je u okviru raspodjele uzela bilo koja europska zemlja. Od početka smo bili jasni: primat ćemo izbjeglice iz kampova, pomagat ćemo im financijski u njihovoj regiji. Sretan sam što zajedno s Njemačkom, Kuvajtom i Norveškom za oko mjesec dana organiziramo donatorsku konferenciju.