Camp David - Rezultat političkog razuma
17. rujna 2018
Rijeka Jordan nije velika, ali u sjećanju kasnijeg američkog predsjednika Jimmya Cartera je vrlo značajna. To je naime rijeka uz koju su vezane mnoge priče iz Biblije, i rijeka u kojoj se 1973. smio okupati tadašnji guverner Georgie tijekom svog puta u Izrael i na područje Zapadne obale. Kupanje u mitskoj rijeci bilo je moguće uz posebnu dozvolu Izraela, koji je nakon rata 1967. zauzeo čitavo to područje.
To putovanje svetom zemljom, tako natopljenom poviješću, bilo je značajan doživljaj za duboko religioznog Cartera, i dodatno je ojačalo njegovu želju da koliko može doprinese miru na Bliskom Istoku. Postavši predsjednikom 1977. on je odmah počeo intenzivno raditi na realizaciji tog cilja.
"On je došao do uvjerenja da Bog od njega traži da donese mir na to područje", piše Lawrence Wright u svojoj knjizi "Trinaest dana u rujnu". Tu su opisani događaji dva rujanska tjedna koji su na kraju doveli do prekretnice za koju mnogi nisu vjerovali da je moguća: 17. rujna 1978. su egipatski predsjednik Anwar al-Sadat i izraelski premijer Menachem Begin postignut dogovor o mirovnom sporazumu. Nekoliko mjeseci kasnije sporazum između dviju zemalja, koje su dotada formalno bile u ratu, i službeno je potpisan.
Osobno iskustvo nasilja
Dva potpisnika sporazuma, Sadat i Begin, već vrlo rano su iskusila nasilje i strane okupatore. Kada je Sadat rođen 1918. godine, Egipat je bio pod britanskom vlašću, Egipćani tu nisu imali gotovo nikakva prava. Sadat je često pričao o jednom događaju iz mladosti: Jednog dana je grupa Britanaca došla u selo Dinshavai u delti Nila. Došlo je do neke svađe sa seljanima, jedan Britanac je pritom izgubio život. Britanci su poslali kaznenu ekspediciju, koja je uhitila 52 mještana. Većina je bila bičevana i strpana u zatvor, četvorica su bila obješena.
A još strašnije je iskustavo Menachema Begina, rođenog 1913. u Brest-Litovsku. Kada su Nijemci umarširali u grad, najprije su pohapsili sve Židove i poslali ih u koncentracijske logore smrti. Beginova majka je bila u bolnici, i ubijena je u krevetu. Njegovom ocu su nacisti objesili kamenje na tijelo i utopili ga u rijeci Bug.
To iskustvo krajnje slabosti i bespomoćnosti bilo je važno za obojicu i tjeralo ih je kasnije da se svom snagom bore za sigurnost svojih zemalja - Sadat Egipta, a Begin Izraela. Obojica su u činu osnivanja Izraela vidjeli ključan događaj koji vodi do toga da je ono što je dobro za jednu stranu istovremeno loše za drugu: svako teritorijalno širenje Izraela znači smanjenje teritorije Arapa, i obratno.
Polagano približavanje
Od samog osnivanja Izraela 1948. su se odnosi dviju zemalja razvijali u pravcu otvorenog neprijateljstva, što je do pregovora u Camp Davidu vodilo do četiri međusobna rata. Prvi je bio na samom početku, neposredno nakon osnivanja židovske države. Potom je slijedila Sueska kriza 1956., tzv. šestodnevni rat 1967. i Jom-Kippur rat 1973. Bila je to spirala nasilja koju je Carter želio prekinuti.
Dva su se državnika već ranije počela približavati. Nakon što je u rujnu 1977. Sadat u egipatskom parlamentu rekao kao će ići i na kraj svijeta, pa čak i u Knesset, ako time može spasiti život samo jednog egipatskog vojnika, Begin ga je pozvao u Tel Aviv. Kada je Sadat u studenom stao za govornicu izraleskog parlamenta, to je izazvalo ne samo odobravanje već i žestoku kritiku u arapskom svijetu. Sirija, Irak, Libija i Alžir su prekinuli diplomatske odnose s Egiptom, a Palestinska oslobodilačka organizacija PLO je Sadatov korak oštro osudila.
Dogovor na pritisak Washingtona
No Sadat je nastavio putem pomirenja, i godinu dana kasnije se susreo s Beginom u Camp Davidu. Obojici je bilo jasno da se pritom radi ne samo o miru na Bliskom Istoku, već i o što je moguće boljim odnosima sa Sjedinjenim Državama. Obje su strane bile spremne na teške pregovore, ali je istovremeno i jednima i drugima bilo jasno da ne smiju biti previše tvrdi, ukoliko ne žele ozbiljno pokvariti svoje odnose naspram SAD-a. Na kraju je Beginu i Sadatu uspjelo nemoguće: dogovorili su se o mirovnom sporazumu.
Njime je dogovoreno međusobno priznanje dviju zemalja i okončanje ratnog stanja. Uz to se Izrael obvezao na vraćanje okupiranog dijela Sinajskog poluotoka Egiptu. Istovremeno su priznata prava Palestinaca i dogovoreno je uklanjanje izraelskih naselja na okupiranim područjima. S druge strane su izraelski brodovi dobili dozvolu prolaska Sueskim kanalom, te nesmetan pristup Akabskom zaljevu kroz Tiranski kanal.
Nobelova nagrada za mir
"Dva velika državnika, velika za povijest svojih zemalja, predsjednik Anwar al-Sadat i premijer Menachem Begin vodili su ovu borbu s više hrabrosti, žilavosti i inspiracije od bilo kojega generala, koji šalje ljude i mašine na bojno polje", rekao je Jimmy Carter nakon završetka pregovora.
No dogovor u američkom Camp Davidu je bio samo prvi korak. Oba političara su imala velikih problema u svojim zemljama uvjeriti ljude u važnost mirovnog sporazuma i nužnost njegove realizacije. Tu im nije puno pomogla ni Nobelova nagrada za mir koju su obojica zajedno dobili 1978. "Sudbina nacije je neizvjesna", izjavio je Begin prilikom Carterovog posjeta Izraelu u ožujku 1979. A slično - mada naravno s drugih pozicija - su situaciju procijenili i mnogi Egipćani, prije svih radikalni islamisti iz redova Muslimanske braće. Sadat to nije trpio i krenuo je u oštar obračun s njima, što je na kraju dovelo do atentata od strane islamista za vrijeme vojne parade 1981.
Ono što je prije 40 godina dogovoreno u Camp Davidu, na snazi je i danas, mada su se i u Egiptu i u Izraelu otada izmijenili različiti predsjednici i premijeri. No veliko oduševljenje nikada taj sporazum nije pratilo, pa to nije slučaj ni danas. Bio je to sporazum iz nužnosti, jer su obje zemlje shvatile da bi još jedan razorni rat imao katastrofalne posljedice po njih. I kao rješenje razuma, sporazum je na snazi i danas.