10 zaboravljenih humanitarnih kriza

Noćni leptir jesenska sovica (Spodoptera frugiperda) potječe iz tropskih i suptropskih dijelova Amerike, no prije nekog vremena je stigao i u Afriku. Njemu odgovara tamošnja vruća klima, pa se vrlo brzo razmnožava. Taj je leptir već dugo udomaćen i na Madagaskaru, gdje u rojevima ugrožava poljoprivredne površine. Zbog njega stradavaju riža, kukuruz i manioka, a u kombinaciji s meteorološkom pojavom El Niño uzrokuje masovno uništavanje uroda.

Posljedica su znatno veće cijene osnovnih živežnih namirnica i to toliko veće da su obitelji prisiljene rasprodati svoju imovinu kako bi se prehranile. No često ni to nije dovoljno: mnogi stanovnici Madagaskara moraju smanjiti broj dnevnih obroka. Krajem 2019. suša i najezda leptira pogodili su više od 2,6 milijuna ljudi, od čega je oko 916.000 njih (četvrtina stanovništva) ovisila o humanitarnoj pomoći. Jer većina stanovnika ne zarađuje dovoljno za život. Tri četvrtine stanovništva ima na raspolaganju manje od 1,70 euro dnevno. 

Madagaskar je po broju pothranjenih osoba na četvrtom mjestu na svijetu. Svako drugo dijete mlađe od pet godina je zbog neuhranjenosti zaostalo u razvoju. To, naravno, povećava i rizik od raznih bolesti. Početkom prošle godine zabilježeno je neobično mnogo slučajeva zaraze ospicama (više od 127.000), a istovremeno je izbila i sezonska epidemija kuge. Oboljela su u prvom redu djeca.

"Patnja u tišini"

Iako je stanje na Madagaskaru vrlo teško, ono u svjetskoj javnosti prolazi nezapaženo. Zato se ubraja u jednu od deset kriza koje mediji nisu uopće ili su ih slabo popratili. O njima u svom redovitom izvješću „Patnja u tišini" informira humanitarna organizacija CARE.

Zabrinjavajuće je i stanje u Srednjoafričkoj Republici. Ondje je oružani sukob izbio 2013., a zaoštrio se 2017. Mnogi su ljudi protjerani iz svojih domova. Početkom prošle godine je, doduše, potpisan mirovni sporazum, no sigurnosna situacija je i dalje napeta. O humanitarnoj pomoći ovisi oko 2,6 milijuna ljudi – više od polovice stanovništva te države.

U Burundiju pak ljudi pate zbog više problema: politička nesigurnost, veliko siromaštvo, nepoštivanje ljudskih prava, prirodne katastrofe, epidemije malarije i pojavljivanje ebole. Sve su to razlozi zbog kojih ljudi napuštaju svoje domove. Trenutačno je oko 326.000 njih potražilo zaštitu u susjednim zemljama kao što su Ruanda, Uganda i Kongo. Mnogi su izgubili svoju zemlju. Više od 106.000 građana Burundija su izbjeglice u vlastitoj zemlji.

Razlozi nezainteresiranosti

Unatoč katastrofalnoj bilanci ta i druge krize ne izazivaju pozornost svjetske javnosti. Za to postoje brojni razlozi, kaže Sabine Wilke iz CARE-a: „S jedne strane, zemlje i krize koje su od velikog političkog interesa – trenutačno sukobi na Bliskom istoku – dobivaju veliku medijsku pozornost. To vrijedi i za humanitarnu situaciju koja puno jače dolazi u fokus." Pozornost se u pravilu puno jače usmjerava na regije koje strani šefovi država i vlada češće posjećuju, objašnjava Sabine Wilke. I dodaje: „Ulogu igra i geopolitičko značenje zemalja. S druge strane, pretpostavljamo da tu postoji i određena interakcija: čim neki vodeći medij izvještava o nekoj krizi, to čine i drugi."

Devet od deset kriza s CARE-ovog popisa događa se u Africi. U Zambiji ljudi pate zbog klimatskih promjena: žetve su slabe zbog vrućine i suše, sve više ljudi treba pomoć. U Keniji su problem i poplave i suše. A uz jezero Čad stanovnici pate zbog sve nižeg vodostaja. Jedina humanitarna kriza izvan Afrike je patnja ljudi u Sjevernoj Koreji.

Presiromašni za odlazak iz zemlje

Afrika je, doduše, česta tema u zapadnim, a posebice u europskim medijima. No baš je ta svojevrsna prezasićenost, kaže Sabine Wilke, smetnja daljnjem izvještavanju: „Brojne poteškoće tog kontinenta navode redakcije ne izvještavaju o daljnjim krizama." Tako je širenje ebole dugo bilo u središtu svjetske pozornosti. No to je očito dovelo do toga da se o drugim krizama nije informiralo, pojasnila je Wilke: „Pokazuje se određeni zamor."

Zbog izbjegličke i migrantske krize Afrika trenutačno ima veliku ulogu za Europu. No zemlje koje u svom izvješću navodi CARE nisu u središtu zanimanja. „Madagaskar je otočna država. Da bi se odande pobjeglo od kroničnog siromaštva, nedostatka perspektive i gladi, mora se puno toga poduzeti." Ni Srednjoafrička Republika ili Gambija nisu klasične migrantske zemlje. One su predaleko od Sahel-zone i migrantske rute prema sjeveru, pojašnjava Sabine Wilke. Osim toga, kaže, ljudi jednostavno nemaju novaca za odlazak u migraciju: „Oni su tako siromašni da jedva vide neku perspektivu da napuste svoju zemlju." 

Teške posljedice zanemarenih kriza

Posljedice tih kriza su velike: danas oko 160 milijuna ljudi treba humanitarnu pomoć. CARE je izračunao da je za to potrebno 26 milijardi eura – pet puta više od iznosa koji su 2007. procijenili Ujedinjeni narodi. 

CARE-ov izvještaj želi skrenuti pozornost svjetske javnosti na krize o kojima se puno ne piše. Sabine Wilke kaže da je taj izvještaj adresiran na vlade i političare, na humanitarne organizacije, ali prije svega na medije: „Izvještaj im želi dati do znanja koju ulogu i mogućnosti imaju. Želimo ih ohrabriti da se bave temama neovisno o njihovoj čitanosti."

Njezin je zaključak: mediji imaju ogromnu ulogu. Jer samo onda kada ljudi znaju za humanitarne krize mogu pomoći u njihovom rješavanju.