Ceca i Čola u slavu Prisajedinjenja
29. listopada 2018„Suština je da se podsjetimo toga što je značio kraj Prvog svjetskog rata, posebno za Srbe i Slavene na području nekadašnje Srpske Vojvodovine", priča za DW direktor Muzeja Vojvodine Drago Njegovan. „Austrougarska monarhija je bila jedna nazadna država u kojoj je samo pet posto građana imalo pravo glasa i to su samo neki od razloga zašto su narodnosti tako odlučile čim su se stvorili uvjeti, jer je međunarodno pravo to dozvoljavalo, jer je Wudrow Wilson proklamirao pravo naroda na samoopredjeljenje", priča Njegovan.
„Sve što se oko toga događa je jadno i dronjavo uprizorenje jedne poražene nacionalističke ideologije, koja je protjerana sa svih prostora gdje je od 1991. pokušala harati, pa se danas skoncentrirala na Vojvodinu", odgovara historičar Milivoj Bešlin.
Film, znanost, Čola i Ceca
Prema najavama odbora za obilježavanje ovog jubileja, Matica srpska i Pravni fakultet pripremaju znanstven skupove, Pokrajnska vlada financira bogatu filmsku, serijsku, književnu i kazališnu produkciju, a u Novom Sadu se – paradoksalno – na Trgu Republike diže monumentalni spomenik kralju Petru Prvom Karađorđeviću na postamentu od mramora, koji će biti izliven u bronzi i visok deset metara.
Kod spomenika će u slavu prisajedinjenja biti održan i trosatni koncert, kako nam je otkrio predsjednik Pokrajinske vlade Igor Mirović – i to Zdravka Čolića, Zvonka Bogdana, beogradske i novosadske filharmonije i operske dive iz Novog Sada Dragane Radaković.
U Rumi bi, pak, tim povodom mogla nastupiti Svetlana Ceca Ražnatović. Kako je za DW reklo više zaposlenih u Općini Ruma, o tome se već neko vrijeme se govori, ali službeno nije potvrđeno. Predsjednik Općine Ruma Slađan Mančić tu informaciju nije demantirao. „Koja ste vi da ja vama kažem hoće li Ceca pjevati ili neće? Vi ste neobjektivni i ne zaslužujete dobiti prvi tu informaciju, eto to možete objaviti", kaže Mančić za DW.
To nije dio državne proslave, odgovara Igor Mirović, a lokalna samouprava ima pravo zvati koga kod želi. „Oni su se opredijelili za jednu popularnu zvijezdu, pretpostavljam u namjeri da što više ljudi okupe, i ona će zaista to uspjeti, bez obzira na bilo što", kaže Mirović.
To je jedna ružna banalizacija i trivijaliziranje važnog događaja, ocjenjuje direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov. „Ali to liči na ovaj režim, da na godišnjicu prisajedinjenja pjeva žena ratnog zločinca koji je zločine činio prije svega u Hrvatskoj", kaže Popov za DW.
Predsjednik Pokrajinske Vlade Igor Mirović, međutim, kaže da pjevačicu dobro poznaje i u tome ne vidi ništa sporno. „Povezivanje prošlosti njezinog supruga s njenim nastupom i datumom zbog čega će negdje nastupiti, to jednostavno nije realno i to nema nikakve veze osim sa željom da se što više ljudi tu okupi", kaže Mirović. „Ona nema nijednu pjesmu bilo kog drugog sadržaja osim ljubavnih pjesama, a u Hrvatskoj često nastupaju pjevači koji u svojim pjesmama imaju pokliče ubojstava, mržnje i pokliče koji slave zločine u Drugom svjetskom ratu, pa i zločine u posljednjem ratu. Oni sudjeluju u državnim proslavama, što ovdje nije slučaj", izričit je Mirović.
Stariji i ljepši muzej
Na dan obilježavanja jubileja bit će otvoren i Muzej prisajedinjenja, koji će funkcionirati kao dio Muzeja Vojvodine u renoviranoj prostoriji koja je ranije služila kao soba za sastanke, a ispred ulaza u muzej gradi se i Park prisajedinjenja.
„To su neuki nonsensi trenutnih provincijalnih gospodara u novosadskoj Banovini", smatra Milivoj Bešlin. „Riječ je o navrat-nanos skrpljenoj izložbi u Muzeju Vojvodine, čije ime oni ne žele izgovoriti, jer sadrži taj, za njih mrzak termin – Vojvodina."
Direktor Drago Njegovan, međutim, ističe da će se u okviru postavke naći oružje iz vremena rata, posteri, fotografije, dokumenti, zapisnici, kao i portreti sudionika i sudionica skupštine koji su naslikani za ovu priliku na osnovu starih fotografija. „To su uglavnom pokloni njihovih nasljednika", priča Njegovan. „Ostalo je i dosta materijala i u arhivima, ali u komunističkoj Jugoslaviji je ta tema je bila potisnuta, jer se u drugom ključu Federativna Republika Jugoslavija stvarala."
Bunjevci da, Hrvati ne
Demokratski i nacionalni potencijal Velike narodne skupštine ogleda se i u odlukama da jezik škola bude jezik učenika, a jezik sudova jezik stranaka, dodaje Drago Njegovan. U radu Skupštine sudjelovalo je 757 zastupnika, od čega najviše Srba, dok je druga najzastupljenija zajednica bila hrvatska, prije svega s prostora Bačke.
„To se danas na neki način zatomljuje i zasluge se ekskluzivno pripisuju samo tadašnjim političkim prvacima srpske zajednice", kaže za DW predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov. „Način na koji se obilježava godišnjica je, bojim se, stavlja u funkciju aktualnih političkih konstelacija i interesa vladajuće ideologije da se pokuša tumačiti kao namirenje pravednih interesa i očekivanja Srba u Ugarskoj, a onda i stvaranje zajedničke države s onima koji su bili južno do Save i Dunava", kaže Žigmanov.
Drago Njegovan se ne slaže s tom ocjenom, napominjući da su u Skupštini bila samo dva predstavnika Hrvata. „Bilo je Bunjevaca, ali kroatizacija Bunjevaca se odvijala između dva svjetska rata i oni su sad pola-pola, jedni hoće ostati Bunjevci, a drugi Hrvati i nitko im to ne brani", kaže Njegovan.
Za Žigmanova je upravo takav odnos dio problema. „Od konca osamdesetih godina imamo intervenciju države u identitetski prostor hrvatske nacionalne zajednice na način da se ona dijeli po sub-etničkim temeljima na Bunjevce, Šokce i Hrvate i na tragu te podjele postoji i primjetno veća empatija spram onih Hrvata koji sebe imenuju samo Bunjevcima", priča Žigmanov.
Oni su, kaže, uključeni u proslavu, dok su ostali ostavljeni po strani. „Kao da je velika nevolja priznati da je u procesima prisajedinjenja značajnu ulogu imala i hrvatska zajednica, tim prije, jer je prostor današnje Subotice i Sombora bio primarno određen kao slavenski prostor zahvaljujući kontribuciji hrvatskoga življa, jer da hrvatski prvaci na čelu sa Blaškom Rajićem nisu bili spremni biti dio države Južnih Slavena, sumnjamo da bi Srbija, odnosno njen sjeverni dio danas imao ovakve granice", kaže Žigmanov.
Čvrsto uz maticu Srbiju
Savršeno je irelevantno tko je tamo bio ili nije, jer su u pitanju hajdučke skupštine, kaže za DW historičar Milivoj Bešlin. „Sve su održane pod okruženjem bajoneta. Uostalom, narodi koji u Vojvodini, navodno, odlučuju o priključenju, tada su činili oko trećine njenih stanovnika. Dakle, većina nikada nije ni pitana za mišljenje. To vam govori da je riječ o formalnom legitimiranju faktičkog stanja koje je napravljeno vojnim pobjedama i savezničkom podrškom da se stvori nova južnoslavenska država", objašnjava Bešlin.
Iako ne spori povijesni značaj kraja Prvog svjetskog rata i stvaranje jugoslavenske države, pita se kako to da od svih godišnjica Srbija slavi samo jednu. „Recimo, mogla bi slaviti 1878. i međunarodno priznanje svoje državnosti, mogla bi obilježiti 1888. i prvi demokratski ustav. Mogla bi obilježiti stvaranje jugoslavenske države kao najveći historijski domet svoje političke i intelektualne elite, mogla bi obilježiti 1948. kao jedinu godinu u našoj povijesti koja je imala svjetsko-historijski značaj. Ipak, Srbija obilježava samo aneksiju Vojvodine, jer je to posljednji ratni dobitak koji je uspjela sačuvati. I to je ta ključna poruka", priča Bešlin.
Za Aleksandra Popova glavna poruka ogleda se u kompenzaciji – ako Kosovo i ode, Vojvodina će ostati u rukama Beograda. „Beogradu je jako stalo da potencira prisajedinjenje Vojvodine, pa se često govori i sjeverna srpska pokrajina ili srpska Vojvodina, a u tom kontekstu se dalje ide i prema Republici Srpskoj", priča Popov. Zato za Vojvođane, kaže, stogodišnjica nije razlog za slavlje. „Dok smo imali autonomiju, onda smo barem na neki način manifestirali tu osobnost Vojvodine, njezine komparativne prednosti i tu kulturnu matricu koja je ostala iz jedne uređene države kao što je Autro-ugarska. Očigledno je da je to smetalo, ne samo ovoj vlasti, nego i drugima, koje nisu imale svu kontrolu u svojom rukama", kaže Popov.
Kritičari na kraju ukazuju i na to da je veličanje Prvog svjetskog rata dio već očiglednog trenda negiranja jugoslavenskog antifašizma koji je pobijedio u Drugom svjetskom ratu. „Nacionalistički konzervativci komično i neuko od prije nekoliko godina Prvi svjetski rat nazivaju Velikim ratom, onako kako su ga zvali suvremenici, jer nisu znali da će nakon njega doći jedan mnogo veći rat. Dakle, Prvi svjetski rat za nacionaliste i neofašiste mora biti veliki, da veliki ne bi bio onaj koji je zaista i jedini bio veliki, po razmjerima, žrtvama, opsegu, a to je Drugi svjetski rat", zaključuje Bešlin.