Cenzura - dobar sluga ili loš gospodar?

„Ako ne vjerujemo u slobodu izražavanja ljudi koje preziremo, onda uopće ne vjerujemo u slobodu“ misao je glasovitog Noama Chomskog koju su organizatorice ciklusa tribina Grički dijalog iskoristile kao jednu od smjernica za sinoćnju diskusiju (1.3.2010.) o tome je li cenzura danas dobar sluga i/ili opasan gospodar.

Jedan od razloga da se pozabave tom temom, priznaju voditeljice tribine Jagna Pogačnik i Jadranka Pintarić, bio je nailazak na svojevrsnu cenzuru i u upravi Hrvatskog društva pisaca pod čijim se okriljem taj ciklus redovito priređuje u knjižari Profil: „Pitanja koja šaljemo našim gostima uoči jedne od tribina uprava HDP-a nedavno je proglasila jako provokativnim i bezobraznim, a pozivnice za ovu, pak, „slučajno“ nisu poslane na vrijeme.“ Očito je da nekima, zaključuju voditeljice tribine, može smetati čak i takva prilično benigna književno-kulturološka tribina, pa zato nimalo ne čude razmjeri pritisaka i frustracija na kakve nailaze odvažniji pojedinci koji puno glasnije i vidljivije progovaraju o ozbiljnim društvenim problemima.

Pokušaj otkaza zbog obrane kolega

Kako je razgovor o današnjim oblicima cenzure očekivano potekao u smjeru (ne)slobode hrvatskih medija te utjecaju politike i kapitala na način obrade tema, intonaciju diskusiji dala je novinarka Hrvatske televizije Maja Sever, kojoj je – kako sama kaže – cijelo ravnateljstvo kuće nedavno neuspješno pokušalo dati otkaz zbog toga što je ustala u obranu prozivanih kolegica i kolega. Osobno nikada nije bila ucjenjivana, kaže Maja Sever, niti je nailazila na klasičnu cenzuru, no danas je puno opasnija autocenzura: „Svjesno sam odlučila raditi na javnoj televiziji jer načelo javnog medija je objektivno izvještavanje i borba za pravdu i iako imamo prostora za to ne koristimo ga dovoljno jer nove generacije zahvaljujući negativnoj selekciji nisu odgojene da misle i ucijenjene su zapravo u vlastitoj glavi.“

Situaciju danas otežava i pojavljivanje cenzure koja nije ni približno jasna kao u vrijeme bivše države ili tijekom 90-ih jer politika je danas tek poluga transmisije kapitala, mišljenje je Drage Perića, predsjednika uprave kultnog, financijski posrnulog, zagrebačkog Radija 101 koji se i sam ideološki pomalo izgubio nakon izbora 2000. godine i „detuđmanizacije“ te je podlegao sprezi korupcije i autocenzure, no Radio 101 – poručuje Perić - ipak je sačuvao prostor kritičkog novinarstva, dok primjerice u EPH-u krupni kapital uređuje novine.

Očitovanje cenzure u padu novinarske etike

Iskustvo mete krupnog kapitala i prozvane medijske grupacije EPH-a proživjela je – kako sama kaže - i glumica i aktivistica Urša Raukar koja se nakon glasnog zalaganja za očuvanje zagrebačkog Cvjetnog trga i pješačke zone, morala suočiti s optužbom za bespravnu gradnju, koja je bila objavljena na naslovnici jednog od najtiražnijih dnevnih listova i koju namjerava sudski osporiti: „Cenzura se danas očituje u padu etičnosti novinarstva koji povisuje prag tolerancije, ja sam se suočila s izravnom prijetnjom kojom mi se poručilo da se u javni prostor ne može ući bez dozvole moćnih, a ta prijetnja je bila namijenjena svima,“ kaže Urša Raukar, koja upozorava i na uobičajenu praksu ucjenjivanja medija: „Ako im se ne pogoduje u medijima, veliki investitori i poduzetnici prijete povlačenjem reklama i po tome se vidi da oni koji su dovoljno moćni odlučuju o sadržaju novina.“

Povijest prešućivanja u oba sistema proživio je pisac Pero Kvesić, koji jedan od razloga za drastičan pad novinarskih standarda navodi „strahovite čistke s početka 90-ih kada su kvalitetni novinari ostajali bez posla, pa nove generacije zapravo nisu imale od koga naučiti raditi“. Kvesić se slaže da je jačanje utjecaja privatnih medija zamutilo pitanje cenzure na novi način, no konstatira: „Možemo tisuću puta reći da iza EPH-a stoje interesi krupnog kapitala, ali krupni kapital nije i iza svakog čovjeka koji njihove novine kupuje na kiosku.“

I tu se otvara možda i najteže pitanje, a to je stanje u društvu, jer mediji su – kaže Kvesić – ogledalo društva koje možda iskrivljuje i prilagođava sliku, no društvu se čini da upravo u takvom zrcalu izgleda dobro pa ga zato i kupuje: „Zato se ne možemo moralno zgražati nad takvim pojavama, nego je rješenje napraviti svoje ogledalo, koje glasnije od onog drugog ogledala.“

No takvo će ogledalo biti teško konstruirati u društvu u kojem je – kako je iz publike poentirao neovisni publicist i prevoditelj Srđan Dvornik – „na djelu masovni konformizam“.

Autor: Vid Mesarić

Odg.ured: Željka Telišman