1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

CETA se pretvara u kušnju za budućnost Europe

14. listopada 2016

Njemački Ustavni sud je preliminarno dao zeleno svjetlo europskom sporazumu o slobodnoj trgovini s Kanadom. Time je sud htio omogućiti potpisivanje CETA-e. No rizik postoji drugdje, misli Barbara Wesel.

https://p.dw.com/p/2REbS
Deutschland Köln Protest gegen TTIP & CETA & TISA
Foto: picture-alliance/R. Goldmann

Odluka njemačkog Ustavnog suda u Karlsruheu je djelomična pobjeda za Europu. A predsjednik suda je dobro sažeo što bi to moglo značiti kada bi Njemačka zaustavila sporazum CETA: rizici su više političke nego gospodarske prirode. Ovdje je na kocki međunarodna pouzdanost Njemačke i čitave Europske unije, piše Andreas Voßkuhle u obrazloženju odluke. Doista, CETA je svojevrsni pokusni kunić što se tiče toga može li EU uopće još sklopiti trgovinski sporazum s bilo kim na svijetu.

Kanada je najbolji mogući partner

Gospodarski, CETA nije osobito važna za Europu. Kanada je na popisu naših trgovinskih partnera tek na 11. mjestu. Obrnuto, to je sasvim druga priča: EU je Kanađanima na drugom mjestu po važnosti, odmah nakon SAD-a. Kanadska strana dakle ima mnogo više interesa sklopiti trgovinski ugovor koji bi funkcionirao. Nasuprot tome, za Europljane se tu radi o primjeru koji će biti škola za budućnost: ako se uspije sklopiti dobar ugovor s prijateljima s krajnjeg sjevera Amerike, onda bi taj ugovor mogao biti primjer i za slične ugovore koji bi se mogli sklopiti s Vijetnamom, Novim Zelandom i Australijom.

Na koncu su se s fleksibilnim Kanađanima, čiji je gospodarski model razmjerno sličan europskom, uspjeli riješiti mnogi od poznatih problema. Tu se radi o poboljšanom modelu neovisnih sudova koji bi štitili interese investitora, o novim izuzetnim slučajevima kad se radi o javnoj opskrbi, strožim pravilima za zaposlene, očuvanju okoliša i obnovljivom gospodarstvu. Treba priznati da odredbe ne odgovaraju baš 100% europskim propisima, na primjer kada je riječ o procjeni rizika pojedinih proizvoda ili postupaka. Ali možemo li uopće očekivati da partnerska zemlja potpuno prihvati naša pravila jer mi, eto, smatramo da su njihova loša? Sa CETA-om se sve svodi na pitanje želimo li prilično dobar sporazum ili ne želimo više nikakav sporazum s bilo kojom zemljom svijeta.

Valonci će srušiti CETA-u

Barbara Wesel
Barbara Wesel

Naš Ustavni sud je vladi u Berlinu dao i par zadaća - tu spada i nacionalno pravo da se ugovor otkaže - koje se neće dati lako ispuniti. Ali sad je to još jedva važno nakon što se regionalni parlament frankofonskog dijela Belgije ovoga petka (14.10.) izjasnio protiv sporazuma s Kanađanima. Kritičari uvijek kukaju da se takvi sporazumi ne donose na demokratski način. Sada pak jedan mali regionalni parlament iz jedne male članice Europske unije želi blokirati čitavu stvar.

I to zapravo bez nekog dobrog političkog razloga: jer u kojoj mjeri je tih par stotina valonskih uzgajivača svinja ugroženo uvozom svinjetine upravo iz Kanade, to se baš ne može shvatiti. To nema veze s demokracijom, ali ima mnogo veze s načelnim protivljenjem i političkoj rovovskoj borbi u podijeljenoj državi kakva je Belgija. Ovdje se uopće ne odlučuje o nekom konkretnom pitanju, nego se lokalni vladari osjećaju dovoljno snažnima da možda i sruše središnju vladu.

Kobni udarac za Europsku uniju

Trgovinska politika je najvažnija zadaća Bruxellesa i to je nešto što je i glavni smisao Europske unije. Samo zato jer se podigla dreka u javnosti kad je Europska komisija namjeravala sklopiti sporazum s Kanađanima, jer je smatrala da to spada u njenu nadležnost, popustila je i dala da o sporazumu odlučuju i nacionalni parlamenti. A to su 28 zastupnička doma u čitavoj Europi. Ti pak iz bilo kakvog razloga mogu reći "ne" i srušiti čitav postupak. Hoće li se središnja vlada Belgije još sjetiti nekakvog domišljatog pravnog izlaza iz blokade Valonaca, to je veliko pitanje.

Za Europu je sve to skupa katastrofa. Trgovinski i slični međunarodni sporazumi se uvijek odnose na gospodarske interese čitave Europske unije. Ako ih mogu zaustaviti pojedine regije zato jer strahuju da će njihov komadić zemlje u tom sporazumu lošije proći, onda se sve to skupa pretvara u farsu.

Vjeruju li Valonci doista da sami samcati mogu sklopiti bolji trgovinski sporazum s bilo kojom zemljom na planetu? Ili radije ne žele više nikakvu trgovinu i razmjenu te živjeti samo od svoje svinjetine?

Ovdje se nadzire prodor najvećeg mogućeg političkog bezumlja. Ako se taj razvoj i dalje nastavi, onda i Europskoj uniji mora biti jasno da sasvim demokratski može zatvoriti čitav dućan.