Crveni križ između dvije vatre

Prema međunarodnom humanitarnom pravu je okvir djelovanja za Alfreda Malgarejoa u biti poprilično jasan: pravilo 56 - sve sukobljene strane moraju osigurati slobodu kretanja autoriziranom humanitarnom osoblju - znači i Malgarejovom humanitarnom konvoju na sjeveru Sirije. "Bila su to osam teretnjaka s humanitarnom pomoći", prisjeća se ovaj njemački radnik Crvenog križa. "Sve je bilo pismeno dogovoreno sa sukobljenim stranama, a ipak odjednom ništa više nije išlo", dodaje on.

Jedan lokalni zapovjednik jednostavno nije priznao humanitarnu misiju, kaže Malgarejo. Uslijedili su pregovori koji su trajali danima kako bi se hrana i lijekovi mogli pomaknuti s mjesta. "Postaje sve teže i opasnije sklopiti obvzujuće dogovore u aktualnim sukobima", ocjenjuje Malgarejo, koji već ima 17 godina iskustva kao humanitarni radnik u inozemstvu i dodaje kako Sirija nije jedini slučaj. Ta arapska zemlja je gorki primjer toga da postaje sve teže pomoći. "Osam suradnika Crvenog polumjeseca je ubijeno u roku jedne godine, dva suradnika je nestalo", navodi Malgarejo.

Pravila za rad Crvenog križa i drugih humanitarnih organizacija u kriznim područjima su određena u jedno doba kad su se vojske borile jedna protiv druge u jasnim strukturama. Švicarski poduzetnik Henry Dunant je u veljači 1863. pokrenuo inicijativu za izradu  međunarodnog sporazuma o liječenju i opskrbi ratnih žrtava. Tako je rođen pokret Crvenog križa!

Taj sporazum, odnosno konvencija je potpisan 1864. u Ženevi, a regulira područje djelovanja te humanitarne organizacije u klasičnoj formi sukoba između jasno strukturiranih vojnih saveza. Sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća je mandat Crvenog križa proširivan daljnjim sporazumima i dodatnim protokolima na ratna događanja, koja nemaju međunarodni karakter. Konfliktne situacije su se međutim od tad stalno mijenjale.

Sukobi u stalnim promjenama

"Tome se treba dodati i ono što se naziva 'sitnim ratovima'", pojašnjava trenutnu situaciju u svijetu politolog Herfried Münkler. On dodaje kako u proteklih 20 godina sve veću ulogu igraju privatne borbene trupe. „Osim toga, ako to mogu smjelo reći – i oružane nevladine organizacije, poput Al Kaide", kaže on.

Sukobi se doista u međuvremenu kreću u smjeru da postaju nepregledni, kako pokazuje pogled u noviju povijest. A to opet, kako naglašava Münkler, utječe na primjenu međunarodnog prava. "Jedna od najškakljivijih stvari je razlikovanje između onih koji sudjeluju u borbama i onih koji ne sudjeluju." Tko se uopće bori protiv koga? To su pitanja koja klasična strategija vođenja rata ne poznaje, a na koja su odgovori od vitalnog značaja za djelovanje humanitarnih organizacija.

Pitanje oko toga tko je borac, a tko ne Crvenom križu otežava postizanje dogovora o djelovanju, navodi Johannes Richert, koji je pri njemačkom Crvenom križu zadužen za misije u inozemstvu. "Ali to nije problem međunarodnog prava, već problem provođenja misije." Ne samo da se time škodi djelovanju humanitarne organizacije, već i sami djelatnici postaju često cilj. Njemački Crveni križ je na takav razvoj reagirao intenzivnijim sigurnosnim menadžmentom: već dvije godine u toj organizaciji postoji opunomoćenik za sigurnost, zadužen za analizu opasnosti i prevenciju.

Neutralnost i diskrecija

Zadatak Crvenog križa se proteklih desetljeća u biti nije promijenio, a to je - dospjeti do žrtava sukoba. Od Crvenog križa i njegovih sestrinskih organizacija poput Crvenog polumjeseca se očekuje da pritom djeluju neutralno, miroljubivo i bez oružja. Richert dodaje da rad Crvenog križa često otežava i kroz druge humanitarne organizacije koje u kriznim područjima, pored humanitarnog rada, prate i druge interese, primjerice s misionarskom pozadinom. A to zbunjuje sudionike sukoba, koji bi onda i prema Crvenom križu mogli postati skeptični.

Svim sudionicima mora biti jasno da pomoć onima kojima je to potrebno nije na štetu bilo koje strane, ističe Richert iz njemačkog Crvenog križa, ali i napominje da je one koji drže oružje u rukama katkad teško u to uvjeriti. U Siriji se vladine trupe bore protiv brojnih religijskih i sekularnih, često i regionalno određenih paravojnih trupa, u Jemenu su to terorističke skupine i plemenski savezi, a u Somaliji čak i nema vladine strane - sve su to difuzni sukobi u kojima je teško pronaći prave sugovornike. "Moramo stalno raditi sasvim diskretno kako bi sukobljene strane imale povjerenja u nas", kaže Richert. On međutim dodaje i da Crveni križ uživa i jednu prednost: kroz nacionalna udruženja na mjestu događanja uvijek postoje kontakti i prije nego neki konflikt postane ozbiljan.