D-Day: je li moguće zajedničko obilježavanje?
6. lipnja 2019
Prošlo je samo 15 godina otkako je Gerhard Schröder, kao prvi njemački kancelar, nazočio manifestaciji obilježavanja Dana D - 60 godina nakon što su savezničke trupe s velikim gubicima osvojile ovaj strateški važan punkt kako bi oslobodile kontinent od njemačkog nacionalsocijalizma. Deset godina kasnije i Angela Merkel je došla na komemoraciju. Njemačka kancelarka želi prisustvovati i ovogodišnjoj 75. godišnjici - ovog puta ne u Normandiji, nego u Portsmouthu u Velikoj Britaniji, odakle su savezničke postrojbe započele operaciju iskrcavanja 5. lipnja.
Kada pobjedničke sile obilježavaju posljednju prekretnicu u Drugom svjetskom ratu, gotovo je prirodno da u tome sudjeluju visoki predstavnici Njemačke. "Zato za D-day, početak kraja nacističkog režima, u osnovi važi isto ono što važi i za 8. svibnja 1945. kada je Njemačka kapitulirala. To je "Dan oslobođenja", rekao je 1985., na 40-tu godišnjicu od okončanja rata, tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizsäcker.
U Njemačkoj je danas vrlo malo onih koji to osporavaju. Tako misli i njemački povjesničar Gerd Krumeich: "Pitanje jesmo li oslobođeni ili poraženi, nestalo je u smeću povijesti", kaže Krumeich. Ali slaganje nad povijesnim značenjem ova dva dana, ne smije sakriti kako se različito oni obilježavaju i kako različito značenje imaju u Njemačkoj ali i preko Rajne i Atlantika.
Nacionalne legende o "Operaciji overlord"
Čak se ni saveznici ne slažu oko tumačenja "Operacije Overlord", što je bio tajni naziv vojne misije u Normandiji, kojom se nacistička Njemačka trebala uvući u rat na dva fronta. U SAD-u se D-Day shvaća kao čisto američki herojski podvig, napisao je za "New Yorker" američki esejist Adam Gopnik, povodom 70. godišnjice iskrcavanja u Normandiji.
U filmovima na tu temu, na primjer, vojnici drugih nacija, ako ih ima, imaju sporedne i klišeizirane uloge, piše Gopnik: Britanci ionako samo stoje naputu i ometaju, Francuzi su dobri za malo lokalnog kolorita ili pokoju ljubavnu scenu, dok se Kanađani uopće niti ne pojavljuju. Poljake, Novozelanđane i druge, koji su sudjelovali u bici za Normandiju, na spominje ni Gopnik.
Ova percepcija, piše britanski povjesničar James Holland, je dominantna - ne samo zbog američkih filmova. Ona prevladava čak i u Njemačkoj. Za Hollanda je, međutim, jasno da je to bila saveznička misija, a ako je itko preuzeo vodstvo, onda su to bili Britanci. Holland tvrdi: "Ako izuzmemo vrhovnog komandanta američkih trupa Dwighta D. Eisenhowera, komandni stožer se sastojao od Britanaca. Kraljevska mornarica Royal Navy je stavila na raspolaganje tri četvrtine ratnih brodova i čamaca za iskrcavanje vojnika. I broj žrtava je - usprkos velikim američkim gubicima tokom iskrcavanja na plažu "Omaha Beach" bio otprilike isti. Zapravo, britanski kao i američki vojnici, osvojili su po dva dijela plaže a Kanađani su zauzeli peti. Oko 4.400 savezničkih vojnika izgubilo je život tog 6. srpnja.
De Gaulle nije želio slaviti D-dan
U Francuskoj su veterani, koji su sudjelovali u bici u Normandiji, morali dugo čekati na priznanje, mada je komandant francuskih trupa Philippe Kieffer, koje su sudjelovale u savezničkoj akciji, još 1945. primljen u Legiju časti. Međutim, 177 njegovih suboraca je tek 1984. godine dobilo spomenik i to za vladavine predsjednika Françoisa Mitteranda. Spomenik je podignut u Ouistrehamu, gdje je Kiefferova jedinica skupa s britanskim vojnicima 6. lipnja 1944. osvojila dio obale na istoku nazva „Mač".
Prvom poslijeratnom francuskom predsjedniku generalu Charlesu de Gaulleu je operacija „Overlord" cijelog života bila trn u oku. U vrijeme njenog planiranja, on je bio u Londonu i borio se da se njegov odbor „Slobodna Francuska" prizna kao jedina legitimna vlada u Francuskoj. Međutim, većina država je priznala takozvani režim Vichy, koji je sa Hitlerovom Njemačkom dogovorio primirje i koji je osudio de Gaula u odsustvu na smrt, proglasivši ga izdajnikom Francuske.
Britanski premijer Winston Churchill i američki predsjednik Franklin D. Roosevelt bili su skeptični, ali je Churchill na kraju podržao de Gaullea. Međutim, o predstojećem iskrcavanju u Normandiji obavijestio ga je tek nekoliko dana prije „dana D". Za de Gaullea bila je to uvreda, koju nije prebolio ni do 20. godišnjice obilježavanja bitke u Normandiji: "Predsjednik de Gaulle odlučio je prisustvovati samo proslavama u južnoj Francuskoj u cilju obilježavanja vojne operacije u kolovozu 1944. godine, u kojoj su sudjelovali francuski vojnici, objavio je "New York Times" krajem svibnja 1964.
"Jour J" - oslobođenje za Francuze
Mnoge Francuze, kako je tada pisao francuski list "Le Figaro”, boli što njihov predsjednik odbija ukazati čast oslobodiocima. Možda zato što mu je bila povrijeđen ego a možda i zato što je godinu dana ranije s njemačkim kancelarom Konradom Adenauerom potpisao njemačko-francuski sporazum o prijateljstvu, de Gaulle je previdio simboličnu vrijednost ovakvih manifestacija.
Međutim, povjesničar Krumeich na to gleda slično kao i general: "To je simbolična gesta razumijevanja naroda, kojeg možda i mora biti, ali koji nema mnogo značaja." No, za stanovništvo je puno važnija kultura sjećanja. "U Francuskoj je sjećanje na pale i nestale dio obiteljske tradicije - od Prvog a posebno od Drugog svjetskog rata."
Nijemci i D-day
Prvobitno, termini "D-Day" na engleskom i "Jour J" na francuskom jeziku bili su uopćeni sinonim za početak vojne operacije - sve dok se nisu i konkretno povezali s iskrcavanjem u Normandiji 6. lipnja. , kaže povjesničar Krumeich. Ako biste pitali učenike o D-Dayu, većina njih bi vjerojatno brzo potražila odgovor u Wikipediji. Za Krumeicha je to logično: "Događaj je jednostavno predalek mlađim Nijemcima i nije povezan s direktno doživljenom represijom, porazom, okupacijom."
No, 6. lipanj je i početak pada tzv. Trećeg Reicha: "Ali to nije dovoljan razlog da to bude veliki državni praznik za sve”, smatra povjesničar Krumeich. On dodaje da se u Europi uveliko zajednički obilježavaju žrtve proteklih neprijateljstava – žrtve bitaka na Verdunu, Sommi, u Hartmannsweilerkopfu, što se vidi po zajedničkim spomenicima. No, s Drugim svjetskim ratom je malo teže, barem zasad.