Da se strahote Auschwitza nikad ne ponove

Ona je bila osuđena na život, priča sijeda dama Eva Pusztai-Fahidi. Ona je mađarska Židovka, jedna od dvije preživjele zatvorenice Auschwitza, koja je govorila na središnjem obilježavanju 70-godišnjice oslobođenja ovog logora smrti u Berlinu. Ispred nje u prvom redu sjedi njemačka kancelarka Angela Merkel, parlamentarni zastupnici, predstavnici vjerskih zajednica, mladi i stari. Eva Fahidi stoji uspravno, držeći svoj manuskript objema rukama u visini grudi. Njezine riječi ispunjavaju cijelu dvoranu strahom i poniženjem koje je doživjela. Prizivaju u sjećanje strahote Auschwitza, u kojem su njezina majka i 11-godišnja sestra ubijene u plinskim komorama, zajedno s još 47 članova njezine šire obitelji.

Životni zadatak ukazivati na strahote Auschwitza da se nikad ne ponove

To je priča o pepelu njezinih najdražih, koje su esesovci istresli u jedan ribnjak pored koncentracijskog logora. To je priča o smradu leševa, o gladi, žeđi i mržnji, koju je doživjela. Ma kako to bilo nepojmljivo, sada je sve to nekako blizu i osobno. Angela Merkel sluša govor pažljivo, pognute glave. Tri reda iza nje jedna žena ne prestaje brisati suze. Preko šest milijuna ljudi ubila je njemačka mašinerija smrti, od toga jedan milijun u Auschwitzu. Većina ubijenih bili su mađarski Židovi, kao što je Eva Fahidi. Stalno je sebi postavljala pitanje, zašto je baš ona morala preživjeti. "Zato što sam bila svjedokinja, jer sam sve što sam vidjela i doživjela dobro zapamtila i zato što sada sve to moram prenijeti cijelom svijetu!"

Kada je Eva Fahidi okončala svoj govor, ljudi u dvorani su paralizirani. Treba li pljeskati njezinom svjedočenju o zločinima i užasnoj patnji? Da, naravno! Aplauz se najprije polako, a zatim sve brže raširio dvoranom, a onda su svi prisutni počeli ustajati sa svojih stolica. Eva Fahidi polako napušta govornicu, silazi niz nekoliko stepenica držeći se za ogradu i tek nakon što sjeda u svoju stolicu, aplauz polako prestaje.

Komemoracija, koju je Međunarodni odbor za Auschwitz organizirao u Berlinu, ima za cilj održati kontinuitet sjećanja. Nakon Eve Fahidi na pozornicu su stupili mladi ljudi, koji govore o svom sučeljavanju s prošlošću. Jedna poljska učenica i njezina kolegica iz Wolfsburga govore o zajedničkom projektu u bivšem koncentracijskom logoru Auschwitzu kao i o osjećaju odgovornosti koji imaju i koji im nalaže da ovaj užasni zločin ne smije biti zaboravljen. "Zajedno smo plakale!", priznaje djevojka iz Wolfsburga. Nakon njih za govornicu stupa učitelj iz Jeruzalema, koji sada radi u Berlinu i živi s potomcima onih, koji su ubili članove njegove obitelji.

Kancelarka naglašava njemačku odgovornost

Glazbeni komad, a onda na pozornicu izlazi Angela Merkel. Obilježavanje traje već sat vremena, ispričane su mnoge osobne priče i strahote, ali je izražena i nada. Sjećanja i emocije njemačku kancelarku nisu ostavile hladnom, naprotiv. U njezinim jedva izgovorenim riječima "draga gospođo" osjeća se velika potresenost. Kancelarka se osjetno bori da udahne zrak između dvije rečenice. "Draga gospođo Fahidi, ja tugujem s Vama!", kaže Angela Merkel. Potom se pribrala i počela govoriti kao kancelarka. Izrekla je odmjerene i važne rečenice, koje naglašavaju pravi odnos Njemačke prema Auschwitzu. "Mi imamo stalnu odgovornost da održimo sjećanje i prenosimo drugima sve ono što znamo o tada počinjenim zločinima i strahotama", rekla je njemačka kancelarka i dodala: "Auschwitz svaki dan od nas traži da naš suživot kreiramo mjerilima čovječnosti!" Prisutni u dvorani kod Angele Merkel nemaju dvojbe kada joj uputiti gromki aplauz.