Dayton - zamrznuto Karađorđevo

Kada se u proljeće 2019. u Titovom bunkeru kod Konjica raspravljalo o propasti Jugoslavije, za stolom su sjedili visoki gosti. Raif Dizdarević i Stipe Mesić, dvojica posljednjih predsjednika propale države Jugoslavije, pri čemu je Stipe Mesić od 2000. bio dva puta i hrvatski predsjednik, i Milan Kučan, prvi slobodno izabrani predsjednik Slovenije, koji je na toj funkciji ostao 11 godina.

Sva trojica su se složila da je ključ razumijevanja rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. sastanak Slobodana Miloševića i Franja Tuđmana 25. ožujka 1991. u Karađorđevu. Trojica nekadašnjih predsjednika su bila istog mišljenja da je ideja o etno-teritorijalnoj podjeli zemlje, sa svim implikacijama, došla kroz politiku hrvatskog i srpskog nacionalističkog vodstva.

Iako su se oko Bosne i Hercegovine načelno složili, Tuđman i Milošević vodili su i dalje rat u Hrvatskoj. Isprepleteno multinacionalno i multireligiozno bosansko-hercegovačko društvo je trebalo razbiti i provesti etno-teritorijalni princip. 6. svibnja 1992. su nacionalističke vođe, Radovan Karadžić i Mate Boban pregovarali o spornim pitanjima teritorijalne podjele zemlje. Za bošnjačko-muslimansko stanovništvo nije bilo mjesta. Logične posljedice ovakve politike su bili etničko čišćenje Bošnjaka i svih nenacionalističkih protivnika.

Dayton nije ništa promijenio

Štoviše: rat nije bio građanski rat. Zločini etničkog čišćenja nisu bili posljedica rata, već njegov cilj! Više od dva milijuna ljudi je sustavno iskorijenjeno i protjerano, desetine tisuća ljudi je ubijeno i destine tisuća žena silovano. Bosanska država se istina uspela obraniti.

U središnjoj Bosni HVO je u jesen 1993. pretrpio žestok poraz. A onda je nakon masivnog američkog pritiska poklekao i Franjo Tuđman, a Washingtonski sporazum iz ožujka 1994. okončao je rat u ratu, na užas zapadno-hercegovačkih i srpskih ekstremista. Karađorđevo je bilo prošlost, hrvatska paradržava Herceg-Bosna je rasformirana i osnovana je Federacija Bosne i Hercegovine. Ali, etno-nacionalni princip je preživio.

Nastojeći postići prekid vatre, međunarodna zajednica je od početka prihvatila etno-nacionalnu podjelu zemlje. Daytonski sporazum je u studenom 1995. istina okončao rat, stvorio demokratske strukture s parlamentom na svim državnim nivoima, u kojima su sva tri „konstitutivna naroda“ trebala pronaći kompromis za čitavu državu. Ali, u osnovi nije promijenio ništa.

Tko ne sudjeluje, biva proganjan

Zaraćene strane su uz vojno prisustvo mogle biti razoružane, ali je nacionalističkim elitama koje su vodile rat dozvoljeno da ostanu na vlasti. Ljudi su bili traumatizirani, čeznuli su za mirom i nisu imali snage reagirati. Mediji su ostali u rukama ratnih huškača. Prerano održani izbori su ih čak i legitimirali. Pitanja ratnih zločina i ostvarenja pravde nijednom nisu ni spomenuti. Također ni prava manjina poput Roma, Židova i ostalih, koji se nisu htjeli nacionalno odrediti.

To što je Daytonom okončan rat treba gledati pozitivno, ali da jedan mirovni sporazum konstituira Ustav neke zemlje je jedinstven slučaj. Novi Ustav je nametnut. On je zemlji stavio okove i učinio nemogućim provođenje reformi, koje bi odgovarale europskim ustavima. Različite mogućnosti veta stranaka iz „konstitutivnih nacija“ stvorile su mnoge mogućnosti za blokade. Potaknuta je korupcija. U okvirima ovog Ustava nije moguće provesti ekonomske i pravne zahtjeve za integraciju zemlje u EU.

Kada su propale ustavne reforme koje je predložio SAD 2006. godine, splasnula je i zainteresiranost zemalja potpisnica Daytonskog sporazuma za tu zemlju. Prerano je provedena privatizacija. EU oscilira od jednog do drugog kompromisa, presuda Europskog suda u Slučaju Sejdić i Finci kojim se zahtijevaju puna građanska prava manjina se ne sprovodi. Na ovaj način ne može uspijeti integracija u EU.

I nije nikakva tajna da nacionalističke stranke imaju uspjeha u iskorištavanju mogućnosti blokada kako bi sebi osigurale prednost. One profitiraju od statusa quo. Tamo gdje vladaju one dominiraju tržištem rada. Do najsitnijih detalja provode etno-nacionalni princip u još uvijek izmještanim sredinama. Dvije škole pod jednim krovom su samo jedan od primjera. Postoje tri ideologije, tri kulture sjećanja i tri medijska sveta, koje potpiruju religije. Ako ih ne slijediš, letiš. Tko im se ne priključi, ne može naći ni posao. Svatko tko ne sudjeluje biti će proganjan kao narodni izdajnik. Manjine su marginalizirane, što je posljednjih godina dovelo do etničke segregacije.

Demokratski svijet je digao ruke od BiH

Sve to je u najmanju ruku moralo biti izazov za zapadni demokratski svijet. Obećanje iz Soluna, da i Bosna i Hercegovina treba biti primljena u EU, zvuči sve nevjerojatnije. Bruxelles se zadovoljava lažima vodećih političara kako idu europskim putem, a zapravo rade potpuno suprotno.

Što više, to što Milorad Dodik već godinama prijeti da će otcijepiti srpski entitet od Bosne i Hercegovine je jasno kršenje Sporazuma iz Daytona i to bi visoki predstavnik morao kazniti. Dragan Čović je doduše prestao pričati o trećem entitetu jer ne može definirati granice. Ali, Milorad Dodik svojom opstruktivnom politikom pokušava i dalje paralizirati BiH, kako bi onda govorio da se radi o „propaloj državi“. A s Rusijom ima moćnog saveznika za svoju politiku dezintegracije.

Sve zapravo miriše na Karađorđevo. Nadu daju samo nenacionalističke stranke i civilno društvo. No, iako su ove stranke i grupacije prisutne barem u većim gradovima, njih ignoriraju međunarodne organizacije i EU. Najnoviji primer: zašto predstavnik EU-a Johann Sattler ignorira civilno društvo u Mostaru i pregovara samo s nacionalnim strankama o izbornom pravu u tom gradu?

Desetine tisuća dobro obrazovanih ljudi napušta zemlju, prvenstveno u pravcu EU-a. Oni više ne mogu izdržati stanje u svojoj zemlji. Ne vide perspektivu ni za sebe ni za svoju djecu. Ako ćemo iskreno: ostaju stari, popovi, hodže i profiteri sistema. Stoga bi analizu tri nekadašnja predsjednika trebalo uzeti ozbiljno.