Diskriminirani u Srbiji, nepoželjni svuda

Riječ je zapravo o Draganu. Posljednjih tjedana Dragan je na naslovnim stranicama njemačkog tiska, vrijeđaju ga u pivnicama, a političari ga u intervjuima kritiziraju jer je navodno došao kao teret njemačkim poreznim obveznicima. Dragan hvata zrake jutarnjeg sunca na klupi ispred improviziranog doma za prijam tražitelja azila u Muffendorfu, u Bonnu. Smještaj nije loš, kaže. Prije nekoliko dana je stigao u Njemačku sa ženom i troje male djece s jednom jedinom idejom – da traži azil. Što je odvelo ovog Roma iz Šapca tako daleko od kuće? „Problemi, brate, što drugo!? Čuo sam da se može dobiti azil, da se može srediti život...“

Njemačko tumačenje

Dragan se, u stvari, ne zove Dragan. Iz njega se moraju izvlačiti riječi dok razgovaramo preko žičane ograde – osiguranje ne pušta novinare unutra. Prije nego što je uopće objasnio što ga muči, jedan došljak iz Makedonije dobacuje: „Nema posla, samo socijalno.“ Dragan će, kao i svi ostali ovdje, uskoro biti pozvan na razgovor u Ured za izbjeglice. Imat će sat ili dva kako bi objasnio službeniku kako je biti Rom u Srbiji. Kako bi ispričao o „provokacijama i maltretiranju“ i opisao prezirne poglede u očima ljudi kada dođe negdje u potrazi za pravim poslom. „Reći ću istinu, kao što kažem tebi. Što bude, bit će.“

Ali, neće biti onako kako bi Dragan htio. On dolazi iz zemlje s ekskluzivne liste sigurnih na kojoj će se, ako je vjerovati najavama političara, Srbiji, Makedoniji i BiH uskoro pridružiti Albanija, Kosovo i Crna Gora. Uz to, Dragan je mlad i zdrav, a Njemačka došljacima iz ovih zemalja nudi privremenu zaštitu samo ako su teško bolesni. „Sve drugo ne spada pod Ženevsku konvenciju koja regulira tko je uopće izbjeglica“, rekao je u intervjuu za DW Manfred Schmidt, predsjednik Saveznog zavoda za migracije i izbjeglice. Došljaci iz regije koja se birokratski zove Zapadni Balkan, azil dobivaju samo u jedan do dva posto slučajeva.

Ima i drugačijih mišljenja u Njemačkoj. Recimo ono Normana Peha, profesora emeritusa za međunarodno pravo, koji je u ožujku dostavio svoju ekspertizu Ustavnom sudu. Tamo navodi da Njemačka ne samo da tvrdo tumači izbjegličko pravo, već direktno krši direktive EU-a u kojima stoji kako progon ne mora biti državni i organiziran kako bi bio priznat kao razlog za dobivanje azila. „Zaista se ne može reći da balkanske države progone Rome, to ja ni ne tvrdim u ekspertizi. Ali, tamo piše kako bijeda u kojoj se nalazi dio stanovništva zapravo ispunjavaju sve uvjete da bi ih se moglo označiti kao kumulativni progon“, kaže Peh za DW*.

Neka tamo kradu, ne idu u školu

Romi čine više od 90 posto tražitelja azila iz Srbije. Iz BiH i Makedonije je taj postotak iznad 60 posto. Prema posljednjem popisu, u Srbiji živi 155.000 Roma, ali ta brojka je daleko od realne. Razne procjene idu do 500.000, a razliku u brojkama u Nacionalnom savjetu Roma za DW objašnjavaju „mimikrijom“ kao odgovorom na strah. Uvjeti u kojima žive Romi su poražavajući – uglavnom u kućicama u divljim naseljima, bez vode, zdravstvenog osiguranja, rijetko s normalnim poslom. Polovina djece ne ide u, inače obaveznu, osnovnu školu, ni jedan posto Roma nema diplomu fakulteta. Tu skandaloznu statistiku ne navodi neki zlonamjerni kritičar srpskih vlasti, nego sama Republika Srbija u Strategiji za poboljšanje položaja Roma.

„Ne postoji blag način da se to kaže, ali Romi su u osnovi tretirani kao niža rasa“, kaže sociolog Dario Hajrić. On za DW navodi kako ne postoji društvena grupa u Srbiji za koju je vezano više predrasuda: „Počevši od manjka higijene, manjka inteligencije, sklonosti krađi, pa do incesta, pedofilije i silovanja. Te predrasude nisu karakteristične samo za krajnju desnicu – Romi su u svakom istraživanju međuetničke distance na samom začelju. Nitko ih ne želi za susjede, prijatelje, kolege na poslu ili članove obitelji.“ Hajrić stoga zaključuje da su ekonomski problemi samo najvidljiviji među razlozima zbog kojih Romi masovno napuštaju Srbiju i traže zaštitu u drugim zemljama.

Primjere ogoljenog rasizma ne treba dugo tražiti. Samo redakcija DW-a na srpskom jeziku dnevno dobiva nekoliko komentara čitatelja u kojima su „Cigani“ označeni kao „lopovski ološ“ koji voli živjeti na tuđi račun, a sada još idu sramotiti Srbiju po Europi. Ti komentari vjerojatno su i materijal za policiju i tužiteljstvo, s obzirom da stižu potpisani punim imenom i prezimenom ili s pravih Facebook profila. Recimo čitatelj Vojislav M. piše: „Svi za Njemačku!!!! Ionako je tamo sad sve crno od Arapa i Turaka i smrada!!! Isti kao crnci, neradnici i ljenčine.“ Uroš P. bilježi svoje misli: „Onda ih sve naselite u Njemačku pa neka tamo kradu, ne idu u školu. Pa neka pričaju kasnije kako im netko nije dozvolio da imaju po desetero djece, primaju socijalnu pomoć i neka žive na vašoj grbači pa da vidimo za koliko ćete vremena promijeniti mišljenje.“

Salonski anticiganizam

Naravno, iluzorno je bilo što dokazivati komentarima s interneta – tamo se lako pronalaze primjerci svih vrsta – no ni vladajući političari ne zaostaju mnogo. Počelo je tako što je Ivica Dačić, tadašnji srpski premijer, rekao kako je ovim ljudima zanimanje „lažni azilant“, da bi sadašnji srpski premijer Aleksandar Vučić krajem srpnja etnografskim razlozima objasnio situaciju u kojoj Romi žive: „Romi su tradicionalno veoma siromašni. Drugi razlozi ne postoje.“

„Ako je siromaštvo tradicionalno, razlog tome može biti ili diskriminacija – o čemu Vučić nije rekao ni riječi – ili nesklonost Roma da se radom izbave iz siromaštva, što je ne samo neistina već i izravan rasizam“, kaže sociolog Hajrić. On se pribojava da bi prijetnja suspenzijom bezviznog režima, ukoliko se ostvari, Romima donijela do sada najtežu stigmu: „Kao i uvijek, za one koji su označeni kao problem, rješenja će nuditi desnica, i ona neće biti lijepa. Val desno orijentirano europskog populizma koji Rome tretira kao građane drugog reda, deportira ih i ograđuje, služi kao zgodan argument desničarima u Srbiji: ukoliko ih razvijeni Zapad tretira tako, zašto to ne bismo činili i mi?“

Upravo populističke izjave njemačkih političara smetaju i Linu Hifelman koja u Savjetu za izbjeglice pomaže tražiteljima azila u Bonnu i Kölnu. Anticiganizam je postala sve rasprostranjenija pojava, kaže ona za DW. „Nažalost ne radi se samo o bavarskom CSU. Na desnom rubu se formiraju razne grupacije, a i sama sredina društva sve glasnije govori isto.“ Ova mlada žena smatra da takva atmosfera utječe i na odluke Ureda za izbjeglice. Njegovim službenicima je „ispran mozak“, kaže Hifelman. Ona ima priliku da čita protokole saslušanja tražitelja azila s Balkana i tvrdi da ima slučajeva u kojima su oni unaprijed odbijeni pa službenik samo na formular doda osobne podatke. „Objašnjenje za odbijanje je generičko, copy-paste. Tu nema ničega individualnog.“

Standardna pitanja i generičko odbijanje čekaju i Dragana. Da, čuo je na kakvom su glasu Romi u Njemačkoj. Da, čuo je da se o njima piše kao o ekonomskim izbjeglicama koje dolaze kako bi uzeli 143 eura mjesečno po osobi dok čekaju na odluku o azilu, ali, kaže, on nije došao iz tih razloga. „Možda ima i takvih. Neki su takvi, neki nisu, netko je stvarno došao zbog nekog problema.“ Za dva ili tri mjeseca, kada prođe čitava procedura, Dragan će s obitelji opet biti u Šapcu. To ne kaže, ali djeluje kao da itekako zna.

*sutra (utorak, 11. kolovoza) na stranicama DW-a možete pročitati cijeli intervju s profesorom Normanom Pehom o položaju Roma u Srbiji i njemačkom tumačenju izbjegličkog prava.