Djeca rata u Bosni i Hercegovini

Enida, Natalija i Igor - troje studenata u jednom kafiću u centru Sarajeva. Na prvi pogled ni po čemu se ne razlikuju. Slično se odijevaju, slušaju istu glazbu, muče ih slični strahovi o vlastitoj budućnosti, oni govore srodne jezike. I svih troje je rođeno 1992. U godini u kojoj je počeo rat u njihovoj domovini Bosni i Hercegovini.

Svejedno je troje studenata odraslo u tri različita svijeta. Oni su posjećivali različite škole i tamo su, na nastavi povijesti, čuli različite verzije o ratu u BiH. Bošnjaci, Srbi i Hrvati - svatko ima svoje vlastito tumačenje prošlosti. Nema jedinstva, čak ni oko datuma početka rata.

Tri naroda - tri verzije prošlosti

Natalija je Hrvatica. U školi je naučila da su agresija i rat počeli već u listopadu 1991. "s napadom Srba na selo Ravno u istočnoj Hercegovini". Jugoslavenska narodna armija (JNA) u kojoj su dominirali Srbi, tada je započela s napadima na obližnji Dubrovnik i u tom je pohodu "pregazila" Ravno.

Za Igora, Srbina iz BiH, rat je počeo tek pola godine kasnije: 1. ožujka 1992. u Starom gradu u Sarajevu: "Po verziji koju ja poznajem, rat je počeo ubojstvom jednog Srbina koji je bio gost na vjenčanju." Bošnjakinja Enida je diplomatična. Ne želi reći nikakav točan datum: "Sve što ja znam je da je došlo do neslaganja između tri naroda."

Kao službeni datum početka rata u BiH se navodi 6.4.1992. To je dan na koji je bivša Europska zajednica i priznala ovu zemlju kao neovisnu. I dan na koji su srpski snajperisti pucali na demonstrante za mir u Sarajevu, čime je i počela gotovo četvrogodišnja opsada glavnog grada.

Svi su se "branili"

U tim su travanjskim danima 1992. Igorovi roditelji napustili Sarajevo. On je bio jednomjesečna beba. Njegovi roditelji, tako barem glasi obiteljska verzija priče, nisu imali izbora, "jer su svi srpski prijatelji već bili otišli, a rat je već bio počeo." Što smo mogli napraviti, pita Igor ostale sugovornike, "čekati dok susjed ne dođe i ubije me?" Igorov otac nešto kasnije se priključio vojsci bosanskih Srba.

Otprilike u isto vrijeme u Zenici je još jedan otac krenuo u rat. Ali na bošnjačkoj strani. Enida je s godinu dana ostala bez tate. "On je poginuo 1993. u blizini Busovače, u borbama protiv trupa HVO-a", priča ona.

Za Hrvate iz BiH nekoliko kilometara dalje borio se Natalijin otac. Cilj HVO-a je bilo priključenje većinskih hrvatskih krajeva Hrvatskoj. "On je ta područja branio od muslimana", kaže Natalija i tako prenosi uobičajenu hrvatsku verziju tijeka događaja iz ratnih dana.

Nada u sretnu budućnost

Godinama su (prije rata) očevi ovo troje mladih ljudi mirno živjeli jedni pored drugih. Bosna i Hercegovina je dugo vremena bila nešto poput uzornog primjera kako izgleda uspješan suživot različitih naroda i religija. Bila je to očito varka, u rat su otišli mladi ljudi koji su prije rata zajedno igrali nogomet. Nakon nogometa počeli su se odjednom boriti jedni protiv drugih. Dva desetljeća kasnije, u zraku se i dalje osjeća napetost. Za Igora je ta napetost njegov dnevni pratitelj: "Volim Sarajevo i tužan sam da ne živim ovdje, ali kad dođam ovamo, osjećam nelagodu, zbog mog srpskog imena." Kad se Igor šeta Starim gradom i kad neki poznanik uzvikne njegovo ime, on se trzne. Mladi Srbin kaže da "se plaši."

Danas naših troje 20-godišnjih sugovornika zajedno sjede u kafiću, piju bosansku kavu i razgovaraju. I dobro se razumiju. Etničke razlike im nisu važne. Enida objašnjava i zašto: "Nemam nikakvih predrasuda i nikoga ne mrzim." Mlada muslimanka smatra da "... ono što se dogodilo, ne treba stalno sa sobom nositi..."

Enida, Natalija i Igor pokušavaju pronaći vlastiti put u današnjoj BiH - unatoč svim nacionalističkim pritiscima u njihovom okruženju. Oni ne žele da im prošlost diktira vlastitu budućnost.

Autor: Zoran Arbutina / sm

Odg. ur.: Željka Telišman