Dočekuju li Hrvati papu kao istinski vjernici?

Za očekivati je kako će se i ovoga puta ponekom televizijskom voditelju, pa i političaru, unatoč ustavnoj sekularnosti, omaknuti sintagma „Hrvatska – katolička zemlja“, no pravo je pitanje odaje li slika odaslana iz Zagreba pravo stanje vjere u Hrvata. Naime, navedenu grešku je lako razumjeti, ako znamo da se 8 od 10 hrvatskih građana izjašnjavaju kao katolici, no koliko njih zapravo živi u skladu s deklariranom vjerom možemo ilustrirati s nekoliko činjenica iz svakodnevnog života.

Hrvati tako često spominju Boga, ponajviše u psovkama i to u svim mogućim kombinacijama čije su raznolikost i izražajnost često tema anegdotalnih prepričavanja „manje kreativnih“ europskih naroda. Skloni su praznovjerju i rado posjećuju vidovnjake koji svakodnevno pune termine na nacionalnim televizijskim programima, a gotovo 10 tisuća gatara i samoprozvanih proroka svoje usluge pružaju putem 250 telefonskih linija koje, prema nekim procjenama, mjesečno ukupno prihoduju 750 milijuna kuna. Uz sve to nedjelja u Hrvatskoj nije neradan dan, a medicinski neindicirane pobačaje obavljaju državne bolnice. Ni brak u Hrvatskoj nije svetinja pa je tako evidentan porast razvoda. Prema predviđanjima stručnjaka, svaki četvrti brak sklopljen ove godine neće doživjeti petnaestu obljetnicu. Pribrojimo li tome i podatak da je najveća prepreka ulasku Hrvatske u Europsku uniju korupcija, teško je ne posumnjati da se na satovima vjeronauka u Hrvatskoj ne obrađuju 10 Božjih zapovijedi.

Vjera ili nacionalnost?

Kako nam je objasnio profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta i sociolog religije dr. Siniša Zrinščak u Hrvatskoj, kao i na prostru bivše Jugoslavije, postoji jaka veza između nacionalnosti i religioznosti. Naime, kroz stoljeća je religija bila jedna od važnih odrednica identiteta zasebnih nacionalnosti, a tamo gdje su razlike u jeziku i kulturi među nacionalnostima bile male, religija je postala dominantna odrednica. Stoga i ne čudi da se donedavno smatralo kako su svi Hrvati katolici, a svi Srbi pravoslavci.

Nema zemlje ni naroda u kojem ne postoji neka razine diskrepancije između religijskog identiteta i stvarne religijske prakse. Isti je slučaj i s Hrvatskom u kojoj prema zadnjem obrađenom popisu stanovništva živi 80 posto građana koji kažu da su katoličke vjeroispovijesti. Isti udio građana za sebe tvrdi da su religiozni, objašnjava Zrinščak i dodaje da među njima treba razlikovati nekoliko skupina ovisno o odnosu prema vjeri; od onih koji žive prema vjerskim učenjima do onih koji prihvaćaju samo dio vjerske doktrine ili imaju neku svoju vlastitu interpretaciju onoga što njihova vjera uči. Dakako, postoje i oni koji su potpuno distancirani od religije.

Hrvatska ipak među religioznijim europskim zemljama

Budući da se u Hrvatskoj radi nedjeljom, broj razvoda brakova je vrlo visok, a liječnici legalno obavljaju pobačaje, reklo bi se da je među hrvatskim katolicima zaista malo onih koji stvarno žive prema vjerskim učenjima. Prema podacima kojima raspolaže glasnogovornik građanske inicijative „Nisam vjernik“ Neven Barković, a koje je objavio Institut za društvena istraživanja „Ivo Pilar“ na vjerske službe više ili manje redovito ide tek 15 do 20 posto građana. Istodobno prema istraživanjima Eurobarometra 67 posto građana u Hrvatskoj tvrdi da vjeruje u Boga.

„U kojem je smislu netko katolik ako ne vjeruje u Boga, ne ide u crkvu, ne prima sakramente i ne živi u skladu s katoličkim dogmama?“, pita se Barković i zaključuje da je jasno kako u Hrvatskoj, gledano na ove kriterije, nema ni blizu 50 posto katolika, a kamoli deklariranih 80 posto. Smatra da je hrvatsko društvo izuzetno licemjerno jer da se ti deklarirani katolici ponašaju u skladu s osnovnim crkvenim naukom ne imali državu ogrezlu u pretvorbenom kriminalu i korupciji kao ni dramatično nisku razinu normalnih civilizacijskih suvremenih vrijednosti koje bi trebala imati demokratska društva.

S druge strane dr. Siniša Zrinščak upozorava da je prema znanstvenim pokazateljima, Hrvatska ipak među religioznijim europskim zemljama, iako nije u samom vrhu ove ljestvice. Napominje da kada znanstveno govorimo o religioznosti u obzir uzimamo njene različite aspekte; konfesionalnu identifikaciju, religijsku samoidentifikaciju, vjersku praksu, povjerenje u Crkvu i ponašanje prema stavovima Crkve.

Nekad i sada

Malo tko od građana ne pamti kako se je u vrijeme stvaranja hrvatske države ranih devedesetih godina u crkvama za pripadnike tadašnje vlasti i one koji su joj željeli pripadati tražilo 'mjesto više', no danas prvi redovi ispred oltara više nisu rezervirani za političare. Bilo je to vrijeme, kaže Barković, kada se je bilo vrlo oportuno definirati kao katolik jer su u korelaciju stavljena tri pojma; nacionalnost, državotvornost i vjeroispovijest. Osoba koja se nije mogla identificirati kao „državotvorni Hrvat–katolik“ je bila sumnjiva. Bilo je to vrijeme kada je bilo nepopularno biti bilo što drugo. Nakon 20 godina situacija nije posve takva, iako bi vladajuće strukture htjele da bude tako. Ljudi više ne osjećaju pritisak da budu katolici, a ulogu u svemu je odigrala i sva sila skandala u koju je upletena Rimokatolička crkva, obrazlaže Barković.

„Devedesetih je za političke elite i novu državu identifikacija s Crkvom bila važan dio njihove vlastite političke legitimacije. I danas je to tako, no u manjoj mjeri. I dobro da je tako. Ni Crkvi ne treba takva jaka veza s politikom“, nudi svoje viđenje ovog fenomena sociolog Zrinščak.

Pročitajte na sljedećoj stranici: Koliko je crkva ispolitizirana?

Svećenici u službi politike

Povezanost između vlasti i crkve i dalje traje, smatra glasnogovornik inicijative „Nisam vjernik“ Neven Barković. Kaže da vlast novcem poreznih obveznika kupuje 'usluge' Crkve čiji svećenici u predizborno vrijeme s propovjedaonica upućuju vjernike za koga trebaju glasovati.

„Crkva, kako i sam kaže nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić, ne ide na izbore. No ona nije dužna opravdavati novce koje dobiva iz proračuna, a koji je ugovoren s Vatikanom. Jasno je da Kaptolu takvo stanje odgovara. Mislim da ćemo uskoro vidjeti kakvo je pravo stanje stvari kada se krajem godine objave rezultati popisa stanovništva“, tvrdi Barković i oprezno dodaje da očekuje da će nakon objave rezultata broj katolika biti manji, no ne znatno. Razlog vidi u napucima koji su dani popisivačima i sugestivno definiranim popisnim pitanjima kako bi se što više „napuhao“ broj katoličkih vjernika. Uvjeren je kako će se i Hrvatska za nekoliko godina priključiti svjetskim trendovima i zemljama koje bilježe sve manji broj deklariranih katolika.

„Crkve su prema mom uvidu jednako pune danas kao što su bile pune devedesetih godina ili 1988. godine. Često zaboravljamo da je proces revitalizacije religije započeo u drugoj polovini osamdesetih godina i bio je dio onoga što nazivamo padom komunizma i revitalizacijom društva u odnosu na totalitarni poredak“, komentira sociolog religije Zrinščak navode o padu broja praktičnih vjernika.

Zbog nepostojanja sustavnih istraživanja, jako je teško točno reći koliki je broj vjernika bio nekad i danas, a u obzir bi trebalo uzeti i migracijske procese, upozorava. Dio ljudi koji su se izražavali kao pripadnici drugih religija, prvenstveno Srpske pravoslavne crkve, čak i veći dio ateista su napustili Hrvatsku. U zemlju su istovremeno došli neki drugi ljudi iz bivših jugoslavenskih republika koji su bili više religiozni.

Crkva je potrebna, ali joj se sve manje vjeruje

Zrinščak kaže kako je teško predvidjeti bi li se Hrvati u istoj mjeri smatrali katolicima kada bi odricanje od vjere, kao primjerice u Njemačkoj, značilo i određeno porezno rasterećenje. Napominje da postoje neka istraživanja prema kojima bi 60 posto hrvatskih građana u tim okolnostima bilo spremno financirati različite aspekte crkvenoga djelovanja. Takva situacija podsjeća na Dansku i Finsku koje imaju oko 90 posto građana koji se izjašnjavaju kao pripadnici luteranske crkve i vrlo nisku vjersku praksu. Iako tek svaki dvadeseti Danac odlazi na misu, spremni su plaćati crkveni porez jer smatraju da je Danska luteranska crkva važan dio identiteta naroda.

Iako svi izneseni podaci govore o visokoj religioznosti hrvatskih građana, Zrinščak smatra važnim upozoriti na pad povjerenja u Crkvu koji se dogodio u zadnjih nekoliko godina. Uspoređujući europske podatke za Hrvatsku iz 1999. godine s onima iz 2008. jasna je stabilnost religijske orijentacije u smislu da se broj religioznih nije smanjio, ali se jako povećao pad povjerenja u Crkvu. Vidljivo je da građani smatraju da Crkva ne može riješiti društvene probleme, no ipak očekuju njen angažman u nekim socijalnim i etičkim pitanjima, zaključuje sociolog religije dr. Siniša Zrinščak.

Autor: Siniša Bogdanić, Zagreb

Odg. ur.: N. Kreizer