1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Dobar posao sa smakom svijeta

Sophie Schimansky
22. rujna 2017

Amerikanci su već i za vrijeme hladnog rata rado pravili vlastita, privatna atomska skloništa. Proizvođači takvih bunkera opet zadovoljno trljaju ruke i skloništa se opet naveliko grade.

https://p.dw.com/p/2kIYY
USA Unternehmen Atlas Survival Shelters
Foto: Atlas Survival Shelters

Na istoku američke savezne države Nebraske, dvadesetak minuta vožnje automobilom od Omahe, smješten je Offutt, jedno je od najvažnijih uporišta američkog ratnog zrakoplovstva. Tamo čeka i jedan preuređeni Boeing 747, spremna je i čitava posada da najkasnije za 15 minuta već budu u zraku. I to, kako bi Amerikanci rekli: 24/7, dan i noć, svakog dana.

Njihova zadaća jest skloniti na sigurno američkog predsjednika ako SAD postane žrtvom nuklearnog napada ili nekog drugog oblika katastrofe, terorista ili neke strane sile. To nije jedini specijalni zrakoplov: drugi je uvijek negdje u blizini američkog predsjednika, bilo gdje se on nalazio. Ratno zrakoplovstvo se nikad nije izjasnilo o tim zrakoplovima, ali je znatiželjom novinara mnogo toga već dospjelo u javnost. Zna se da je u zrakoplovima sve spremno za boravak predsjednika i njegove najuže obitelji. Opremljeni su svim komunikacijskim uređajima za vrhovnog zapovjednika. U avionu će biti i liječnik i malena ambulanta, ako bi zatrebalo.

Zrakoplovi su uvijek puni goriva, ali naravno da ne mogu ostati vječito u zraku. O planovima kamo će otići se zna još manje. Ali se zna da na primjer u bazi u Ravenrock u Pennsylvaniji postoji čitava podzemna vojna baza i dovoljno mjesta za predsjednika i državni vrh SAD-a. Zapravo, u doba hladnog rata gotovo da nije bilo zemlje s ove ili one strane "željezne zavjese" koja nije imala takva podzemna skloništa za državni vrh.

Američki državni zrakoplov
Postoje opsežni i detaljni planovi spašavanja američkog predsjednika u slučaju prijetnje - i to već desetljećima.Foto: picture-alliance/dpa/B.v. Jutrczenka

Građani – neka se snađu

Neka, poput onog njemačke vlade kod Bad Neuenahr-Ahrweilera nedaleko od Bonna, dugog preko 17 kilometara, u međuvremenu su pretvorena u muzej i dokumentacijski centar. U vladinim skloništima nekih drugih država su danas možda tek još uzgajališta šampinjona jer je i održavanje tih skloništa upravo basnoslovno skupo. To su obično bile i vojarne sa stotinama vojnika i specijalista.

Obični građani naravno da nisu mogli računati da će se netko tako brinuti za njih. I u Sjedinjenim Državama su vladine upute građanima u slučaju atomskog napada bile upravo smiješne: ne smijete gledati u smjeru eksplozije, nakon eksplozije odmah treba skinuti odjeću koju nosite i obući čistu nakon temeljitog tuširanja. Djeca su i u američkim školama u šezdesetima, u doba krize na Kubi, vježbala skloniti se ispod klupe kad padne sovjetska atomska bomba. A učiteljica im je objašnjavala kako se treba skloniti s otvorenog prostora, najbolje pod zemlju.

Ne treba velika pamet da se shvati da sve to ne bi bilo od velike koristi stanovnicima Hirošime i Nagasakija. Zato su se i mnogi Amerikanci u šezdesetima dali u kopanje vlastitih atomskih skloništa. Ali umjesto da sami improvizirate kako da preživite apokalipsu, bolje je obratiti se stručnjacima. I kupiti njihovo gotovo atomsko sklonište. Tu su tvrtke poput Atlas Survival Shelters ili Rising S – sve po principu „ključ u ruke". Hoćete okrugli, hoćete četvrtasti, sa sustavom za prozračivanje, može već i s namještajem.

Ured u bunkeru
Vlade i s ovu i s onu stranu "željezne zavjese" su gradile bunkere za državni vrh. Ovaj je bio namijenjen za vladu u Bonnu, a danas je muzej i dokumentacijski centar.Foto: picture-alliance/dpa/T.Frey

Smak svijeta opet sve bliži

Ti privatni poduzetnici su prolazili kroz teška vremena dok se raspadalo carstvo Sovjetskog Saveza. Mnogi su propali zato jer su interkontinentalne rakete odlazile u rezališta starog metala, a raketni silosi su se zatrpavali betonom. Još uvijek ima oko 15 tisuća komada atomskog naoružanja u devet zemalja koje priznaju da ih posjeduju, a u međuvremenu ima i zemalja koje ga očito posjeduju, ali šute o tomu. Indija, Pakistan – i barem u nekakvom primitivnom obliku, Sjeverna Koreja.

Na radost proizvođača atomskih skloništa, strah se polako vraća u američke kosti. Postoji skupina američkih nuklearnih znanstvenika u kojoj je i 17 dobitnika Nobelove nagrade i koja redovito objavljuje svoje mišljenje gdje stoje kazaljke na „Satu sudnjeg dana". Njihovo trenutno mišljenje jest da su dvije i pol minute do dvanaest. Tako blizu smaku svijeta čovječanstvo nije bilo još od početka hladnog rata 1953.

Ne samo Sjeverna Koreja, Iran ili Putin u Kremlju, tu su i brojne prirodne katastrofe. Što je bolja zaštita od vlastitog atomskog skloništa? Ron Hubbard, osnivač i vlasnik Atlas Survival Sheltersa iz Teksasa nam kaže da sa svakom viješću o novoj katastrofi stižu nove narudžbe njegovoj tvrtki. Jednostavni model košta 36 tisuća dolara, ali onda treba računati i troškove opreme i uređenja. Pročišćivači zraka, spremište vode, skladište hrane, namještaj... I naravno, oružje. Pa tvrtka je iz Teksasa.

Suradnici tvrtke Atlas Survival Shelters
Tvrtka Atlas Survival Shelters je presretna sa svakom lošom viješću: jer strah je odličan motiv za kupnju atomskog skloništa.Foto: Atlas Survival Shelters

Skloništa za one koji imaju već sve

Slično je i u tvrtki Rising S: opet imaju pune ruke posla. Hubbard nam kaže kako gradi oko 1.000 skloništa godišnje, ne samo u SAD-u nego u čitavom svijetu. Dolaze im i iz poduzeća koja žele sklonište za sve zaposlenike. Sklonište za desetak osoba košta već od 77.900 dolara – opet, bez opreme. Najjeftinije košta 10 tisuća dolara: „Bilo mi je važno da imamo bunker i za obitelji koje ne zarađuju puno", kaže nam Hubbard.

Naravno da su ti privatni poduzetnici krive osobe za raspravu o smislu takvih skloništa: čak i da se preživi atomski napad, što onda? Koliko zaliha – hrane i vode vam treba? Koliko dugo traju filtri za zrak? Koliko će dugo trebati da postane sigurno izaći van? Mjesec dana? Ili će to moći tek njihovi praunuci nakon stotinu godina? U najjeftinijem modelu će to biti teško moguće.

Ali glavni kupci takvih skloništa su imućni, kaže nam Ron Hubbard. To su „ljudi koji imaju sve, vlastiti avion, Ferrari i vikendice". Za njih je sklonište prije igračka i stvar prestiža nego jamstvo da će preživjeti kataklizmu. Za takve mušterije su atomska skloništa „pećine za muškarčine". Priznaje i da je sagradio sklonište i za sebe i za svoju obitelj: „Tamo je i mojih 58 komada oružja", ponosno nam kaže. Ali gradio je i mnogo veća skloništa, s restoranima, kinom, čak jedno i s bazenom.

Plinska maska i zaštitno odijelo
Bogatuni u dokolici raspravljaju i o najboljoj plinskoj maski.Foto: picture-alliance/dpa/T.Frey

Duga, duga partija pokera

Strah od smaka svijeta je postao cool i među bogatunima u Sillicon Valleyu. Preko društvenih mreža imućni Amerikanci raspravljaju o najboljim plinskim maskama i najboljoj opremi za sklonište. Među njima je na primjer i Steve Huffman, 33-godišnji osnivač i direktor internetske platforme Reddit. On u časopisu New Yorker objašnjava kako je sve više „zabrinut za stabilnost političkog sustava u Americi" i atomsko sklonište je onda logična investicija. I osnivač Microsofta, Bill Gates je dobar klijent proizvođača bunkera: ima ih već čitav niz, za sebe i svoju obitelj.

Ron Hubbard nam objašnjava kako atomska skloništa dobro dođu i bez smaka svijeta: „Sve dok ne dođe sudnji dan, dobro je i pozvati prijatelje u tu pećinu za muškarce, odigrati koju partiju pokera i zapaliti koju cigaru." Filtri su tu i jamče kemijski čist zrak. A možda bismo mogli reći: ako ga u partiji pokera osim jadnog para sedmica zadesi još i atomska bomba Kim Jong-una nad Teksasom, utoliko bolje. Partija pokera će još potrajati i bit će dovoljno vremena za revanš.