Dobro je što su tužili Vladu
19. prosinca 2018
Bio je to najgori islamistički napad u Njemačkoj. Prije dvije godine, 19. prosinca 2016., jedanaest ljudi je poginulo u središtu Berlina kada se Anis Amri kamionom sjurio na ljude na božićnom sajmu, na trgu Breitscheidplatz. Prethodno je ubio vozača otetog vozila.
Bivši predsjednik Savezne ustanove za zaštitu ustavnog poretka (BfV) Hans-Georg Maaßen tada je taj užas kratko opisao kao „policijski slučaj". A to znači: njegova služba zna malo ili ništa o Amriju koji je u Njemačku stigao kao izbjeglica.
Da to nije bilo točno može se lako dokazati. Možda je dovoljno napomenuti da su njemački organi sigurnosti Amrija identificirali kao opasnu osobu – kao nekoga tko bi mogao izvršiti teroristički napad. I zato se Amrijem u više navrata bavio Zajednički centar za borbu protiv terorizma (GTAZ) koji objedinjava savezni i pokrajinske centre za borbu protiv terorizma. Naravno da na redovitim sastancima tog centra uvijek sudjeluje i Ustanova za zaštitu ustavnog poretka.
Zbog mnogo otvorenih pitanja i proturječnosti oporba u Bundestagu tražila je da se tim slučajem bavi posebni istražni odbor. Takav odbor osnovan je u ožujku i od tada je saslušao brojne svjedoke – uključujući i službenike Ustanove za zaštitu ustavnog poretka, koji bi uvijek ostavljali dojam da su u najboljem slučaju samo čuli za ime Amri.
Zastupnici oporbe nisu mogli povjerovati u to navodno nemanje pojma. Njihove sumnje su opravdane. Jer, nasuprot prvobitnim tvrdnjama Ustanova za zaštita ustavnog poretka itekako je imala špijune u Amrijevom okruženju. Nejasno je pak koliko su ti špijuni bili blizu Amriju. To najbolje zna njihov neposredni kontakt u Ustanovi – odnosno vođa špijuna. Međutim, po naredbi Savezne vlade, tim osobama nije bilo dozvoljeno svjedočiti pred istražnim odborom. Razlog: zaštita izvora. „Izvori" su u stvari špijuni.
Vlastitu lošu suradnju s istražnim odborom Bundestaga, Vlada i nadležne državne institucije vole pravdati navodno ugroženom sigurnošću špijuna, odnosno izvora. Faktički, vlasti time sabotiraju daljnje razjašnjavanje terorističkog napada. To tako vide i zastupnički klubovi Ljevice, Zelenih i liberala i zbog toga su zajednički tužili Vladu pred Saveznim ustavnim sudom. Njihovi argumenti su uvjerljivi. U to pripada interes javnosti – posebno preživjelih i obitelji žrtava – da se taj teroristički napad rasvijetli.
Koliko je apsurdan lažni argument ugrožene sigurnosti, pokazuje i primjer terorističke skupine „Nacional-socijalističko podzemlje" (NSU): špijuni i njihove vođe morali su svjedočiti u parlamentarnim istražnim odborima i na suđenju. Da ne bi otkrili svoj identitet neki od njih maskirali su se perikom i sunčanim naočalama.
Nije važno što ti svjedoci, u vrijeme kada su davali izjave, više nisu bili aktivni špijuni ili njihove vođe. Jer u očima vjerskih ili rasističkih fanatika, nema razlike između aktivnih i bivših špijuna i njihovih kontakata u Ustanovi za zaštitu ustavnog poretka. Jednom izdajnik, uvijek izdajnik – to je logika islamista, ali i desničarskih ekstremista.
Kada država otežava istragu zločina iz straha od njihove osvete, onda je to više nego zabrinjavajuće. Dobro je da se liberali, Ljevica i Zeleni brane sredstvima pravne države.