"Dodirivanje rane Auschwitza" - njemački učenici i sjećanje

“Stvarno sam htjela ići na ovo putovanje", kaže Cara, 17-godišnja učenica iz Kerpena kod Kölna. Ona je ovaj tjedan sa svojim vršnjacima iz škole u Oswiecimu u Poljskoj u posjeti memorijalnom centru nekadašnjeg njemačkog koncentracijskog logora i logora smrti Auschwitz-Birkenau. To je mjesto užasa.

"Hodajući tamošnjim logorom dobila sam osjećaj o tome da su ljudi koji su tamo bili zatvoreni, s kojima se tako užasno postupalo, stajali na tom istom mjestu prije 80 godina", kaže Cara zamišljeno u razgovoru za DW.

Najgori koncentracijski logor

Učenici pohađaju srednju školu Willy Brandt u Kerpenu u blizini Kölna - grad od 67.000 stanovnika ima partnerski odnos s poljskim gradom Oswiecimom, zapadno od Krakova, još od 1967. godine. Na periferiji Oswiecima nalazi se spomen-mjesto na najveći i najgori koncentracijski logor nacističke ere. Ovdje su Nijemci ubili više od milijun ljudi u godinama do 1945., većinom Židova. Auschwitz je simbol sustavnog istrebljenja ljudi.

Cara skupa sa ostalim učenicama i učenicima iz njene škole, starima 17 ili 18 godina, boravi na mjestu zločina protiv čovječnosti. Cara i Elias, Tamara i Esther, svi polaznici dvanaestog razreda škole, skupa s ostalih 20-ak kolega iz razreda od jeseni prošle godine se pripremaju za ovaj gotovo cjelotjedni boravak u Oswiecim/Auschwitz International Youth Meeting Center.

"Sudjelovanje je dragovoljno. Za ovaj projekt se prijavljuje i onda ponekad moraš biti i odabran", objašnjava učiteljica Katrin Kuznik, koja je ovakva putovanja organizirala nekoliko puta. Bio je to "izazov”, kaže, izazov za nju. Ona kaže da su djeca međutim dobro pripremljena, te da mogu prilično dobro obraditi iskustva, i u okviru grupnih rasprava. "Velika je odgovornost pružiti podršku, ali do sada je uvijek dobro funkcioniralo", kaže učiteljica.

Njemačka, desničarski ekstremizam, sjećanje

Njemačka i zločini nacionalsocijalizma, ubojstvo milijuna Židova u Holokaustu, progon i ubijanje Roma i Sintija, homoseksualaca, političkih disidenata, hrabrih svećenika, civila. Gotovo 80 godina nakon oslobođenja Njemačke od nacionalsocijalizma, zemlju uznemiruju desničarske ekstremističke snage i uspon Alternative za Njemačku (AfD).

Kako zemlja održava živim to sjećanje? Gdje je stalni podsjetnik kada zašute svjedoci, posljednji preživjeli? Kako brinuti o odgovornosti neovisno o državničkim govorima na službenim danima komemoracije?

Organizacija Jewish Claims Conference sada je predstavila izvještaj u kojem se navodi da 245.000 žrtava Holokausta još uvijek živi diljem svijeta, 14.200 njih je u Njemačkoj. Većina ih je vrlo stara i potrebna im je njega. Mali broj njih se još može pojaviti u javnosti. Među njima je Margot Friedländer, koja unatoč svojoj 101 godini, još uvijek nastupa u javnosti. Svako pojavljivanje preživjelih logoraša ispunjeno je emocijama. Ono svjedoči o njihovoj životnoj snazi, o njihovom svjedočenju, njihovom upozorenju.

Christoph Heubner iz Berlina, koji je 1980-ih pomogao u planiranju izgradnje i koncepta centra za mlade u Oswiecimu, dugo je bio potpredsjednik Međunarodnog odbora za Auschwitz (IAK). Malo ljudi poznaje toliko preživjelih Holokausta u Njemačkoj kao on. Kada opisuje kako doživljava istupe svjedoka vremena u školama ili na spomen-događajima, istupe koji i same starce uzburkaju i vrate u sjećanja, on to izražava jednom riječju: velikodušno. "U njihovom unutarnjem životu postoji područje u koje ne zadiremo i gdje su potpuno sami. Gubitak cijele obitelji, male sestre, roditelja... U dijeljenju svoje boli oni su velikodušni prema ljudima koji danas žive ."

"Smjernice za zaštitu demokracije"

Heubner smatra da je "naravno tužno izgubiti toliko ljudi." Kaže da je upravo posljednjih godina postalo jasno koliko su osobni razgovori s preživjelima važni mnogim ljudima u Njemačkoj, posebice mladima. Oni su, kaže Heubner, također važni kao podsjetnik i “vodič za zaštitu i očuvanje demokracije.”

No u razgovoru za DW Heubner nije pesimističan. O održivosti svega, kako kaže, zapravo i ne razmišlja puno. Jer zapravo, kaže, svaka generacija i svaka dobna skupina počinje se iznova baviti temom i šokira se njome "u jednom vrlo pozitivnom smislu, emotivnoj i intelektualnoj reakciji". Heubner kaže da to može biti umjetnička rasprava, film, čitanje knjige, posjet spomeniku. Svaka će nova generacija pronaći način da uroni u te ljudske sudbine, kaže on.

Na licu mjesta u Auschwitzu, Manfred Deselaers (68) jedan je od sugovornika mladih posjetitelja. Ovaj katolički svećenik iz njemačkog Aachena živi u Oswiecimu više od 30 godina. Ovih dana iz tiska izlazi u prijevodu s poljskog knjiga Piotra Zylke „Dodirivanje rane Auschwitza – njemački svećenik pripovijeda“.

Za Deselaersa, koji je jednako cijenjen i uvažavan zbog svog rada u i Poljskoj i u Njemačkoj, posjet spomeniku ovih dana "nije samo pitanje znanja, već i naš poziv: kako trebamo živjeti da bismo mogli pogledali preživjele u oči, i to čiste savjesti?" Svi mladi ljudi koji su došli u Auschwitz, bili oni iz Njemačke, Poljske ili Izraela, uključujući i mlade s migrantskom pozadinom, smatrali su da "nije riječ samo o žalovanju za prošlom patnjom i odavanju počasti mrtvima, već o pozivu na odgovornost za naš zajednički svijet", kaže on za DW. Sjećanje također znači: „To se dogodilo, dakle bilo je moguće, dakle moguće je, dakle može se dogoditi opet – Auschwitz opisuje dimenziju naše odgovornosti", kaže on.

"Puno dublje razumijevanje”

Tako i četvero mladih iz Kerpena doživljava Auschwitz. Ovdje je hodnik u barake gdje su ljudska kosa ili okviri naočala naslagani u visinu, visoki kao jedan čovjek. Tihi dokaz užasa. Elias (18) objašnjava da Auschwitz nije muzej. Muzej je "više mjesto za oči. Hodaš okolo, vidiš, fizički percipiraš." Auschwitz, kaže, doživljavate na potpuno drugoj razini, "razvijate puno dublje razumijevanje”. Doživjeti Auschwitz na licu mjesta i pripremiti se za njega "pomaže vam da se možete nositi s ovom prirodno teškom temom", kaže on.

A učenica Tamara (18) kaže da je “definitivno važno” dati učenicima priliku da posjete takvo mjesto. Ne mora to nužno biti Auschwitz, ali svakako neko spomen-obilježje, bivši logor. Ovo je "nešto sasvim drugo” od puke lekcije iz povijesti, kaže Tamara.

Obveza za škole u Njemačkoj da posjećuju spomen-mjesto iz nacističke ere skoro ne postoji. Povremeno se pojavljuju odgovarajući zahtjevi političkih stranaka. No, stručnjaci su suzdržani. Ipak, raste broj škola koje – poput Gimnazije Willy Brandt u Kerpenu – pripremaju i provode posjete. Godine 2014. Konferencija ministara kulture (KMK), koja okuplja ministre obrazovanja njemačkih saveznih zemalja, predstavila je „preporuke o kulturi sjećanja kao objektu povijesno-političkog obrazovanja u školama“, u kojima se govori da su posjeti memorijalnim mjestima u skladu s tim. Godinu dana kasnije postavljeno je pitanje o tome saveznim zemljama. No, odgovor je bio da gotovo nigdje nisu bile definirane obavezni posjeti.

Početkom prosinca 2023., dva mjeseca nakon napada na Izrael od strane radikalnog islamističkog Hamasa, kojeg Njemačka, EU i druge zemlje svrstavaju u terorističke organizacije, KMK se izjasnio o sveobuhvatnim mjerama protiv antisemitizma i neprijateljstva prema Izraelu. Pritom se založilo za jaču prisutnost židovskog života i židovske perspektive – te za sustavno podučavanje o antisemitizmu, židovskoj povijesti i sadašnjosti.

"Postalo je mnogo važnije”

Učenici iz Kerpena vratit će se u Njemačku pod utjecajem dojmova koje su ponijeli iz najgoreg koncentracijskog logora u povijesti. Nastavnica Kuznik kaže da joj je važno "da i roditelji, baš kao i učenici vide koliko je ovo putovanje važno". Možda bi, kaže ona, s obzirom na političku situaciju, primijetili "da je posjet spomen-obilježju postao još važniji nego što je bio prije nekoliko godina".