Dogovor koji jedva zaslužuje to ime
9. prosinca 2012Abdullah Bin Hamad al Atija jednostavno se više nije obazirao na zamjerke - konkretno Rusije koja je i u zaključcima iz Kyota imala zamjerki i tražila promjene. Samo tako - i 30 sati nakon što je konferencija trebala biti već završena - se uspjelo spasiti barem ono što je već bilo dogovoreno, ali odredbe iz Kyota su trebale prestati vrijediti posljednjeg dana ove, 2012. godine.
To ujedno znači kako je i dalje riječ o samo 15% svjetske emisije ugljičnog dioksida, ali obzirom na natezanje koje je trajalo danima, već i produžetak Sporazuma iz Kyota - uz najavu kako bi se svi trebali potruditi postići suglasnost o ambicioznijim ciljevima do godine 2014. - se čini gotovo kao uspjeh.
Poljska pouka Europi
Pogotovo stoga što se gotovo niti jedno izaslanstvo nije baš proslavilo u Dohi - uključujući i ono Europske unije. Jer bez obzira na ambicioznije ciljeve nekih zemalja Unije, Spiegel Online izvještava kako je poljski ministar okoliša Marcin Korolec "danima, monotonim glasom, uvijek iznova ponavljao svojim europskim kolegama: njegova zemlja ne želi odustati od viška prava na zagađivanje iz prvog razdoblja Kyotoa. I točka. A ne zanima je niti veća redukcija CO2 od 30% do godine 2020."
Bez obzira koliko je takav stav Poljske neka druga izaslanstva Europske unije dovodio do same granice strpljenja i diplomatske pristojnosti, to je značilo da ni Europska unija ne može težiti većim ciljevima - i da mora biti zadovoljna i sa Kyotom. Zato je i njemački ministar okoliša Peter Altmaier zaključak iz Dohe nazvao "miljokazom" u zaštiti okoliša (što god da to značilo), a povjerenica za okoliš Europe, Connie Hedegaar to smatra "skromnim, ali ipak važnim korakom naprijed."
S druge strane, zemlje koje su ugrožene globalnim zatopljenjem, poput otočke države Nauru, smatraju kako su se i u Dohi "čule samo riječi, nikakva djela", smatra ministar vanjskih poslova Kieren Keke. Još je veće nezadovoljstvo među manje razvijenim zemljama što nije bilo nikakvog sporazuma o financijskoj pomoći kako bi svoja gospodarstva prilagodili zaštiti klime. Zapravo je bilo planirano da se tim zemljama, od godine 2020. godišnje isplaćuje 100 milijardi dolara - ali je, obzirom na gospodarske poteškoće i u razvijenim zemljama, veliko pitanje da li će ikad vidjeti taj novac.
Na konferenciji je prekasno
Zato su siromašne zemlje zatražile barem 60 milijardi dolara do godine 2015. Slučajno je to točno iznos koji je američki predsjednik Obama obećao žrtvama orkana Sandy - i izaslanstva siromašnih država su iz toga zaključila kako Washington može preko noći mobilizirati tolika sredstva, tim više što se i ovakva orkanska nevremena pripisuju klimatskim promjenama.
I dok je uglavnom sve ostalo kod Sporazuma iz Kyota, ipak je i iz njega - barem privremeno, suspendiran jedan dio koji se odnosi na trgovinu "viškom" emisije ugljičnog dioksida. Obzirom da u toj trgovini ionako ne sudjeluju najveći proizvođači plina koje se optužuje za učinak staklenika - SAD i Kina, onda su i gotovo sve ostale zemlje pristale za sada ne kupovati takve certifikate.
Ipak, ako su izaslanstva barem nešto naučila u Dohi - i drugim, od Kyota redom propalih konferencija o zaštiti klime, onda je to da je prekasno tek na konferenciji pokušati doći do nekog kompromisa i zaključka. To Europljanima savjetuje i Christoph Bals iz organizacije Germanwatch, neka čitave godine traže saveznike i definiraju dostupne ciljeve. U svakom slučaju, maraton konferencija o klimi se nastavlja: na sljedeću je pozvala Francuska 2015. u Parizu.