Država i crkve odvojene, ali ipak prisno surađuju

Prije petnaest godina je javnost u Bavarskoj uzbudila jedna presuda Saveznog ustavnog suda. Roditelji jednog djeteta su podnijeli tužbu protiv stavljanja križevva na zidove u školskim učionicama. Suci u Karlsruheu su im 10. kolovoza 1995. dali za pravo pozivajući se na obvezu države na neutralnost. Ali, prisno partnerstvo između crkve i države u Njemačkoj nije tako lako potkopati – unatoč načelnoj odvojenosti. Tako u Bavarskoj i dalje vrijedi nanovo formulirani propis da u svakoj školskoj učionici mora visjeti križ. Upravo zbog sve jače prisutnosti islama u Njemačkoj, gradnje džamija, diskusije o nošenju muslimanske marame i islamskog vjeronauka u školama, ne samo u Bavarskoj nego u čitavoj Njemačkoj jače se ističe poseban položaj kršćanskih vjerskih zajednica. A taj poseban položaj ima povijesne korjene.

Kad crkvena zvona u Njemačkoj vjernike pozivaju na bogoslužje ne čine to u ime države. Jer, država je neutralna, obzirom na svjetonazor. Ali, to ju ne sprječava da njeguje poseban partnerski odnos s crkvama, iako se njemački laicisti još od kraja Prvog svjetskog rata bore za dosljednu provedbu odvojenosti crkve od države, kao u Francuskoj. Na ta nastojanja podsjeća dortmundski crkveni povjesničar Michael Basse. „Već prilikom rušenja monarhije u revoluciji 1918. bilo je pokušaja da se provede radikalno odvajanje države i crkve. Ali, evangelička i katolička crkva su mobilizirale svoje pristaše i masovnim demonstracijama su spriječile radikalno odvajanje: tada je u središtu pozornosti bio prijepor oko vjeronauka u školama.“

Povlašten položaj

Iako država ne može sama određivati sadržaj vjeronauka, ona vjeronauku daje čvrsto mjesto u školskom programu. Isto vrijedi i za izobrazbu teologa na državnim sveučilištima. Tu crkva ima jako velika prava suodlučivanja. Jedinstveno u svijetu je ubiranje crkvenog poreza u Njemačkoj. Državni porezni uredi ubiru članarinu za kršćanske crkve prilikom ubiranja poreza na dohodak. Podjela zadaća koja je i danas na snazi temelji se na članku Wajmarskog ustava o religiji iz 1919. – a on stavlja kršćanske crkve u povlašten položaj: „U Wajmarskom ustavu je, istina, riječ o vjerskim zajednicama, ali faktično se to odnosi samo na katoličku i evangeličku crkvu – jer su one jedine tada proglašene korporacijama javnog prava. S time su povezane neke privilegije, primjerice porezne povlastice – a po tomu se crkve razlikuju od drugih vjerskih skupina.“

Uz crkveni porez i vjeronauk u školama vojno dušobrižništvo pripada u područja na kojima država i crkva jako prisno surađuju. I brojne bolnice, starački domovi, obrazovne ustanove i dječji vrtići u Njemačkoj nalaze se u rukama crkava. Time one faktično od države preuzimaju jedan dio socijalnih zadaća. Zauzvrat se država zauzima za zaštitu nedjelje i vjerskih blagdana, a na javno-pravnim radijskim i televizijskim postajama ustupa određeni prostor crkvama.

Subvencije iz proračuna

U financiranju crkava u Njemačkoj sudjeluju svi porezni obveznici. Jer, pored crkvenog poreza katolička i evangelička crkva u Njemačkoj dobiju iz proračuna svake godine više od 400 milijuna eura. Od tog novca se primjerice isplaćuju plaće biskupa. Ta odredba je uvedena u vrijeme Napoleona, kad je Pruska početkom 19. stoljeća oduzela crkvama imovinu. Kao nadomjestak za zemlju, od koje su se crkve do tada financirale, država preuzima dio stalnih troškova crkava. To znači da kroz te državne doznake i ateisti i muslimani financiraju kršćanske biskupe.

Tko bi odnose države i crkve u Njemačkoj htio postaviti na potpuno nove osnove taj bi morao preskočiti visoke prepreke. Jer, crkveni i državni ugovori, pa tako i ugovor između Vatikana i Savezne Republike Njemačke, mogu se raskinuti samo ako su sporazumne obje strane.

Autor: Andreas Noll / Anto Janković

Odg. urednik: Snježana Kobešćak