Državna voda je ipak najbolja

Voda, osobito čista, pitka voda se čini da je posao s kojim ne možete učiniti ništa krivo: voda će se uvijek trebati, a i na područjima našeg planeta gdje je nekad čiste vode bilo u izobilju, više nitko niti ne pomišlja na rasipanje. Ali u modi privatizacije nije potrajalo dugo, da baš svi ubrzo požale što su se upustili u taj posao. Ovdje navodimo samo neke, od čitavog niza primjera:

1. Berlin

Glavni grad Njemačke je bio jedan od prvih koji se upustio u nemirne vode privatizacije svoga vodovoda, a koji se brine za čistu i otpadne vode gotovo 4 milijuna stanovnika.

Još 1992. je pretvoren u poduzeće, a od 1999. vlasnici su Berlin (50,1%), dok ostatak dijele njemački energetski koncern RWE i francuska tvrtka za vodoopskrbu Veolia Environnement. To je tada malčice popunilo kronično praznu blagajnu glavnoga grada Njemačke, ali ugovorom se investitorima jamči određene kamate na uložen novac - i to se vrlo brzo pretvorilo u ogroman problem.

Jer Berlin je europska metropola koja je među posljednjima dobila vodovod - tek 1852. Razlog je vrlo jednostavan i svakome tko je bio u tom gradu, ne treba to dugo objašnjavati: on leži na Spreeu i brojnim kanalima i jezerima sa nekoć kristalno čistom vodom, a građanima je sve do tada bilo više nego dovoljno preko 5.600 izvora i vodocrpilišta koliko ih je Berlin imao.

Vode u izobilju, a račun sve veći!

Ali usprkos tom obilju vode, cijena kubičnog metra je nakon privatizacije - uporno i neprestano rasla da bi konačno bila nekoliko puta veća od prvobitne cijene za kubični metar! Tako je račun za vodu u Berlinu - za istu količinu potrošene vode - među najvišima u čitavoj Njemačkoj. Sve je to građane natjeralo čak na referendum održan prošle nedjelje (13.2.) u kojem je, po konačnom rezultatu, gotovo 666.000 građana zahtijevalo od grada Berlina da objasni sve detalje, kako je uopće došlo te nesretne privatizacije.

Ali niti referendum, niti građani ne mogu samo tako poništiti ugovor o djelomičnoj privatizaciji: to je moguće samo novcem, velikim novcem kojeg Berlin jednostavno nema. Čak i ako grad ne bi bio prisiljen plaćati kaznu za povlačenje iz ugovora, još uvijek ostaje glavnica od oko 3,3 milijarde eura gdje treba onda isplatiti privatne investitore. Drugim riječima: njemačka metropola na vodi će i dalje imati skupu vodu u svojim cijevima.

Na slijedećoj stranici: Bochum i "Cross-Border-Leasing"

2. Bochum

Mnogi gradonačelnici u Njemačkoj su pali u zamku posla koji je izgledao kao da im je netko poklonio kokoš koja nosi zlatna jaja.

Novi financijski čarobnjaci su im uz šarene folije i blještave prospekte objasnili sve prednosti privatizacije komunalnih institucija - vodovoda, sustava kanalizacija, javnog prijevoza... - privatnim investitorima koji će im onda te iste vodovodne cijevi, kanale i autobuse davati u leasing. Još bolje: u takozvanom "Cross-Border-Deal" je investitor negdje u inozemstvu gdje su drugačiji porezni propisi, tako da će i jedan i drugi taj trošak moći odbijati od poreza.

Prema opreznim procjenama postaje ARD, najmanje 130 općina se upustilo u takav posao u ukupnoj vrijednosti od oko 100 milijardi eura, mada je vjerojatno da mnogi gradski vijećnici nisu u stanju niti prevesti čarobni izraz "Sales and Lease Back", a kamo li objasniti sebi, svojim najbližima i svojim biračima, gdje se tu krije zamka u ugovoru koji je često bio debeo i po 1.000 stranica - na poslovno-pravnom engleskom!

A što ako investitor propadne?

A ona je vrlo jednostavna i to je osjetio i grad Bochum koji je bio jedan od onih koji je američkom osiguravatelju AIG (American International Group) prepustio svoju kanalizaciju. To je - također kronično praznoj gradskoj blagajni - isprva tamošnjoj gradonačelnici Ottilie Scholz donijelo 20 milijuna eura, ali se brzo ustanovilo kako će Bochum čitav posao koštati više, nego što je dobio. Naime, ne samo da su se morali držati dogovorenog iznosa isplate, nego je i sam AIG dospio u financijske poteškoće. Bochum je - prema ugovoru, u tom slučaju bio prisiljen u siječnju 2009. pomoći stranom investitoru kupnjom američkih državnih obveznica u iznosu od 125 milijuna dolara!

Sve u svemu, građani Bochuma već dugo ustraju da se njihov grad hitno povuče iz ovog posla još dok bi povlačenje koštalo, kako su izračunali, "samo" 26 milijuna eura. Grad Nürnberg je imao više sreće: on je uspio raskinuti zloglasni Sales and Lease Back s američkim investitorom 20 godina prije isteka ugovora - i pri tome još zaraditi šest milijuna eura. Ali grad u Franačkoj je usamljena iznimka i očito je imao ili vrlo mnogo sreće, ili nekoga tko dobro razumije poslovni engleski.

Na slijedećoj stranici: London - ni investitori se nisu usrećili

3. London

Koliko god da ispada kako od privatizacije u pravilu nisu imali koristi ni građani niti komune, gotovo je apsurdno da su i investitori često bili sretni riješiti se takve investicije u vodoopskrbi.

Tako je i njemački energetski koncern RWE koncem 2000. preuzeo Thames Water, vodoopskrbu Londona i okolice koji se brine za vodu gotovo 13 milijuna ljudi. Ako se zbroje i dugovi koje je ovaj treći vodoopskrbljivač po veličini na svijetu nagomilao, to je RWE koštalo oko 71 milijardu eura.

Počelo je dobro: u prvom kvartalu sljedeće godine se njemački koncern već mogao pohvaliti kako je samo iz te akvizicije došlo oko 150 milijuna eura, ali se s vremenom pokazalo da je to ipak previše uloženog novca za malenu - ponekad čak nikakvu dobit. Jer koliko god da je Berlin grad koji je među posljednjima dobio vodovod, London tradiciju vodi još od početka sedamnaestog stoljeća, a dobar dio vodovodnog sustava britanske metropole je nastao nakon velike epidemije kolere, 1854. - i od tada se mnoge instalacije nisu mijenjale.

Vodoopskrba je skup posao

Sve je to RWE tjeralo u goleme investicije, a investicije kod vodoopskrbe su u pravilu ogromne. Na primjer, Kina se upustila u modernizaciju svog vodovodnog sustava i to je mladu industrijsku velesilu u proteklih pet godina koštalo preko 54 milijarde dolara. Ukratko, novac je iz njemačkog investitora curio obilnije nego iz napuklih cijevi gradskog vodovoda, tako da je RWE samo par godina kasnije, 2006. bio sretan što je pronašao novog investitora koji će preuzeti Thames Water, konzorcij Kemble Water i australsku banku Mcquarie.

Oni su pak njemačkom koncernu, za udio koji je platio preko 70 milijardi, platili - nešto manje od 12 milijardi eura.

Autor: A. Šubić (agencije, FTD, Handelsblatt)

Odg. urednik: Anto Janković