Dubrovačka zračna muka

Dubrovačka javnost i političko vodstvo nemalo su se uznemirili prije nekoliko tjedana, kad je izvršna vlast Bosne i Hercegovine najavila mogućnost pristanka na gradnju zračne luke kod Trebinja. Projekt bi u većem udjelu financirala Srbija, zbog bolje povezanosti unutar Republike Srpske, a objekt bi se nalazio nadomak granice BiH-RH. Dubrovčani, međutim, iznijeli su oštre prigovore s ekološkog stajališta, odnosno zato što se o tom aspektu nije dovoljno povelo računa.

Odonda traje burna rasprava, ali s nizom dodatnih motiva. Dubrovnik ima faktični monopol na zračni promet u ovom dijelu Dalmacije, s istočnom Hercegovinom u zaleđu. Aerodrom u Čilipima je najveći privredni subjekt južnog dijela dubrovačkog kraja. Ipak, zbog specifične izloženosti ruži vjetrova, zatvoren je za vrijeme svake jače bure pa Trebinjci i u tome nalaze svoju priliku. Ili to pak čini Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, koji je prvi prije dvije godine najavio gradnju trebinjskog međunarodnog aerodroma. On je tad naveo ponajprije razlog povezivanja Trebinja s Beogradom.

Ugrožena voda Dubrovnika

S druge strane, tj. treće, službeno Sarajevo zamjera Hrvatskoj jednostranu najavu izgradnje deponija radioaktivnog otpada uz granicu s BiH na rijeci Uni. Na koncu, tu je i sigurnosno pitanje ili, preciznije, teza da bi se trebinjskom zračnom lukom mogli poslužiti Rusi, i to ne u turističke ili ekonomske svrhe, nego vojne i obavještajne.

Kod ekologije, svega nekoliko kilometara od mjesta koje su projektanti zacrtali kao lokaciju budućeg aerodroma se doista nalazi izvor rijeke Omble, ujedno i dubrovačko vodocrpilište. Između njih je par stotina metara razlike u nadmorskoj visini, te masiv vapnenačkog krša, inače poznatog po izuzetnoj propusnosti. „Niz pitanja ekološke naravi s razlogom intrigiraju dubrovačku i širu javnost“, potvrdio je za DW Luka Brailo, ugledni dubrovački novinar i poznavatelj političkih prilika u regiji.

„Novi aerodrom bi se trebao graditi na lokaciji gotovo 'iznad Omble' pa su doista mogući razni rizici po taj vodotok dubrovačke regije“, smatra ovaj dubrovački kolega, danas u mirovini. Podsjeća nas kako je još prošlog ljeta ekspert za ovo krško područje, Tomislav Paviša upozorio je hrvatsku i širu javnost na ugrožavanje regularne vodoopskrbe tom gradnjom u prekograničnom susjedstvu i popratnim onečišćenjem podzemnih voda.

Već odavno – zaštićeno područje

Brailo napominje i da je 1989. godine beogradska tvrtka Energoprojekt izradila hidrogeološki elaborat o „Zoni sanitarne zaštite izvorišta Dubrovnik“ u kojem se okoliš tog izvora klasificira kao II zaštitna kategorija. Gradnja zračnih luka je izričito zabranjena i u nižoj III zoni, kamoli u II, u sve tri navedene susjedne zemlje, baš kao i u entitetu RS.

„Zato mi je posve razumljiv istup dubrovačkog gradonačelnika Mata Frankovića koji je najavio ustrajnu bitku protiv gradnje bez prethodno izrađene Studije o utjecaju na okoliš tog projekta što je, za sada, izostalo. Ovom valja dodati i vijest koja je nedavno stigla iz Banja Luke: tamošnji je Institut za građevinarstvo IG temeljem narudžbe tvrtke Aerodrom Trebinje izradio 'Procjenu o utjecaju na životnu sredinu'. U njoj se, uz ostalo, ističe kako bi 'izgradnja aerodroma u Trebinju mogla imati negativan utjecaj na izvorište rijeke Omble, s kojega se napaja Grad Dubrovnik, zbog čega je potrebno posvetiti posebnu pažnju njegovoj zaštiti'“, navodi Brailo.

Institut iz Banja Luke je tu lokaciju svrstao u III zonu sanitarne zaštite, ali i ta je kategorija razmjerno prioritetna, kao što je već primijetio naš sugovornik.

Dolaze Rusi?

Ostaje dakle strateško i sigurnosno pitanje na razini međunarodnih odnosa, posebice u svjetlu aktualne invazije Rusije na Ukrajinu. „Taj aspekt je definitivno preuveličan, što je donekle razumljivo, ali to ipak treba jasno reći“, mišljenja je Branimir Vidmarović, jedan od najpozvanijih hrvatskih eksperata za Rusiju.

„U novonastalim okolnostima, Rusija ne može poduzeti apsolutno ništa što bi promaknulo sigurnosnim službama SAD-a, EU-a i NTO-a. Ne zaboravimo ni da je NATO-baza nedaleko na Kosovu, a u Albaniji se gradi i jedna američka, osim što su i Hrvatska i Crna Gora članice Sjevernoatlantskog pakta. Također, BiH je pod povećalom zapadnjačke sigurnosno-obavještajne zajednice kako rastu strahovi zbog rata u Ukrajini i potencijalne destabilizacije Balkana.“

Vidmarović je uvjeren da nekakav destabilizacijski manevar u tom smislu, zapravo, nikad nije bilo teže izvesti. Povrh drugih faktora, zračni promet Rusije je najednom limitiran u međunarodnim okvirima. „Erdoğan je dovoljno mudar da ne dopusti Putinu letove iz Turske ili preko nje. Vučić je pod pritiskom pa ni on ne bi pristao. Trebinje, sve i da to žarko želi, ne može postati nikakvo rusko čvorište“, tvrdi ovaj vanjskopolitički analitičar i suradnik Odsjeka za azijske studije Filozofskog fakulteta u Puli.

Jasna pravila

On je to usput pojačao argumentacijom u vezi s jednim ranijim slučajem. Rusija je svojedobno otvorila jedan humanitarni centar u Srbiji, tj. u Nišu i dugi niz godina tražila od Srbije da toj ustanovi dodjeli diplomatski status. Aleksandar Vučić nije popustio jer je Amerika inzistirala na stavu da to nipošto nije dopustivo, zbog rizika od korištenja centra u obavještajne svrhe.

„Ako bi Rusija zaista imala slične ideje, to je možda bilo izvedivo prije 10 godina, dok joj je pozicija bila kudikamo bolja. Razumijem situaciju, i to što se u Dubrovniku puše na hladno, jer su zbog rata u Ukrajini svi u strahu. No mislim da je bojazan Dubrovčana više ekonomske naravi, a valjda i ekološke“, zaključio je Branimir Vidmarović.

No svejedno nam preostaje enigma oko toga što i kako dalje s projektom zračne luke kod Trebinja. Luka Brailo tu ne vidi dilemu: „Samo dosljednom provedbom i odredbom pravila utvrđenih tzv. ESPOO konvencijom o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica, a potpisnice tog dokumenta su Hrvatska, BiH i Srbija.“ Očekivati je da se dokument zaista stavi u funkciju, i to čim prije. Pa da se aerodrom gradi uz granicu ili da mu se lokacija potraži drugdje, a ostaje nada kako ishod može zadovoljiti i ekološku sigurnost Dubrovnika, kao i razvojne te infrastrukturne potrebe Trebinja.