Duga američka tradicija dostojanstva i u izbornom porazu

Zapravo je sve od 1796. priznanje izbornog poraza dio mirne predaje vlasti. Tada su prvi put predsjednički kandidati nastupili na čelu stranaka, a federalist John Adams je poražen od Thomasa Jeffersona iz Demokratsko-republikanske stranke.

Razvojem tehnike je i to priznanje postalo još brže i poznato široj javnosti. Na predsjedničkim izborima 1896. poraženi demokrat William Jennigs Bryan i u telegramu kojim čestita svom suparniku, republikancu William McKinleyu na pobjedi ističe i kako je to temelj demokracije: "Žurim izreći svoje čestitke", piše u poruci. "Mi smo postavili pitanje američkom narodu i njegova volja je zakon."

Aktualni, ali ubrzo bivši američki predsjednik Donald Trump je poznat po sklonosti parničenju pred sudom, ali i kao osoba koja će teško ikad priznati svoje nedostatke - i poraz. Već kad su počeli stizati prvi rezultati gdje se naslućivao njegov poraz  počeo je optuživati izborne komisije za "prevaru" i najavio "svim pravnim sredstvima" osporiti rezultat izbora kako bi ostao u Bijeloj kući. Tvrdoglava šutnja čak i kad su Trumpu inače skloni mediji već objavili pobjedu Bidena rječito svjedoče kako Trump nema namjeru držati se tradicije dostojanstvenog priznanja izbornog poraza.

Za sudski spor zapravo nema osnove

Nije sporno kako je u više odlučujućih saveznih država ishod bio izuzetno tijesan i kako je ponegdje presudno bilo tek nekoliko tisuća glasova. Ali kako objašnjavaju stručnjaci za američko pravosuđe, Trumpove izjave kako će, ustreba li, ići i do Vrhovnog suda još jednom pokazuju kako je to čovjek koji nešto kaže - ili piše na Twitteru i bez da zna o čemu govori. Slučaj pred američki Vrhovni sud ne može iznijeti neka osoba - čak niti predsjednik, bez prethodne odluke nižeg suda. A odluka nižeg suda je jedino moguća ako Trump i njegova vojska (dobro plaćenih) odvjetnika može i dokazati kršenje zakona u izbornom postupku u nekoj ili više saveznih država. Kako objašnjava profesor američkog prava na sveučilištu u Kölnu, Kirk Juncker za postaju ARD, njegovi pravnici takav dokaz nemaju, niti je poznato da se kršio zakon.

Zapravo, u Sjedinjenim Američkim Državama nema niti zakona, niti igdje piše obaveza da jedan kandidat u obliku tradicionalnog Concession Speech, prizna svoj poraz i čestita protivniku na izbornoj pobjedi. To je tek duga tradicija pristojnog ponašanja, ali i svjedočanstvo demokracije. To je trenutak kad on tako i svojim pristašama poručuje kako je protivnička strana pobijedila i kako su izbori završeni. Takav govor je središnji element političke drame kakva je izbor američkog predsjednika.

Filmski žurnal, radio, televizija...

Od telegrama William Jenningsa Bryana 1896. je taj ritual slijedio tehnološki napredak medija. Sve više ljudi je slušalo te govore poraženog, u filmskim žurnalima i u radijskim prijenosima. Ali tek je televizija to pretvorila u obavezni dio rituala. Prvi je bio demokrat Adlai Stevenson koji se 1952. obratio širokoj televizijskoj publici kako bi čestitao pobjedu svom protivniku, republikancu Dwightu Eisenhoweru i od tada je to postao glavni medij za takve govore.

Isto tako je postala tradicija da prije takvog javnog priznanja poraženi kandidat telefonom pobjedniku čestita na pobjedi. Takav poziv je primio i Donald Trump 2016. od Hillary Clinton prije nego što je dan kasnije to objavila i javnosti: "Donald Trump će biti naš sljedeći predsjednik. Dugujemo mu objektivnost i priliku da nas vodi. Mirna primopredaja vlasti je ukorijenjena u našoj ustavnoj demokraciji. Mi ne samo da to respektiramo, mi to cijenimo."

Na izborima 2000. je bilo velike zbrke: kad je televizija objavila pobjedu republikanca George W. Busha u noći nakon izbora ga je nazvao njegov suparnik, demokrat Al Gore kako bi priznao poraz i čestitao mu na pobjedi. No onda su se pojavile sumnje u ishod izbora na Floridi zbog tamošnjih izbornih listića koji jesu - ili nisu bili dovoljno probušeni s prastarim izbornim strojevima koje tamo koriste. Ta savezna država i zakonom dopušta mogućnost ponovnog prebrojavanja glasova tako da je Al Gore opet nazvao Busha i u više ne tako srdačnom razgovoru, povukao svoje priznanje poraza.

Zapravo uvijek iste poruke

No to ponovno prebrojavanje se oteglo u nedogled tako da je Vrhovni sud na koncu 12. prosinca prekinuo postupak i time je George Bush mlađi postao pobjednikom. Dan kasnije se Al Gore obratio novinarima i rekao: "Prije nekoliko trenutaka sam razgovarao s Georgeom W. Bushom kako bih mu čestitao što je izabran za 43. predsjednika Sjedinjenih Država. I obećao sam mu da ga ovaj put neću nazvati opet."

Demokratski kandidat se zapravo oštro protivio odluci Vrhovnog suda, ali je ipak poručio Amerikancima: "U ime našeg jedinstva kao naroda i snage naše demokracije, priznajem svoj poraz." Citirao je i dio govora koji je držao demokratski senator Stephen Douglas kad je 1860. bio poražen u predsjedničkim izborima od republikanca Abrahama Lincolna: "Vjernost stranci mora uzmaknuti pred patriotizmom. Stojim uz vas, gospodine predsjedniče i Bog vas blagoslovio."

Tradicija nalaže da izborni gubitnik u svojim govorima istakne četiri glavne misli: on treba priznati poraz, pozvati na jedinstvo, istaknuti važnost demokracije, ali i obećati kako će nastaviti političku borbu. Tu je izuzetno važno dostojanstvo i ozbiljnost jer time sve Amerikance treba pozvati da premoste svoje razlike i u interesu nacije nastupe zajednički. No isto tako je bilo izbora gdje poraženi nisu baš dostojanstveno prihvatili gubitak. Poznat je govor Richarda Nixona kad je 1962. izgubio izbore za položaj guvernera Kalifornije protiv demokrata Pata Browna. Posljednje riječi konferencije za novinare su mu bile "Sad više nećete moći navlačiti Nixona jer, moja gospodo, ovo je moja posljednja konferencija." Kao što će se vidjeti, Nixon to nije mislio iskreno jer je na koncu 1968. bio izabran za američkog predsjednika. Ali i njegov rat s novinarima nikad nije prestao, što će se onda također vidjeti i kad je zbog otkrića Washington Posta 1974. odstupio s dužnosti.

Zapravo, Donald Trump nikad nije obećao kako će, u slučaju izbornog poraza, prihvatiti odluku američkih birača - niti 2016., niti prilikom ovih predsjedničkih izbora jer je duboko uvjeren kako je samo on prikladna osoba da  bude američki predsjednik. No to ne može dugo potrajati, ali je mnogo veći problem što u ishod demokratskih izbora sumnjaju i mnogi njegovi pristaše. Taj jaz u američkom društvu će biti teško premostiti bez sudjelovanja Donalda Trumpa i držanja duge i časne tradicije američkih predsjedničkih izbora.

Shelton, Jon / hk