Dugovanje duže od života

"Supruga mi je usred rata oboljela od raka, i molio sam tad Ljubljansku banku da mi vrati barem dio stare devizne štednje da bismo mogli platiti komponente za kemoterapiju iz inozemstva, ali mi nisu odgovorili, i zatim je supruga umrla, a ja sam teško obolio na srce i opet ih kontaktirao. Novac još čekam, no možda i sam umrem prije negoli ga vidim."

Tako nam je o svom slučaju dugogodišnjeg potraživanja duga od Ljubljanske banke započeo svjedočiti Tomo Karas iz Velike Gorice, jedan od oko 130.000 hrvatskih građana koji se nadaju povratu svoje ušteđevine zadržane u Sloveniji od trenutka odcjepljenja te republike od SFR Jugoslavije. Od ukupne mase duga u visini od približno 300 milijuna eura s kamatama, njegovih je oko 46.000 eura, odnosno nominalnih 60.000 australskih dolara, također ubrajajući kamate.

Pogoršanje na međudržavnoj relaciji

Svi ti razočarani štediše pomno prate najnoviju javnu, medijima posredovanu međudržavnu raspravu proteklih tjedana, o političkom te pravnom aranžiranju toga problema između Hrvatske i Slovenije, odnosno nedefiniranog sljednika bivše Ljubljanske banke. Svedeno na osnovu, međutim: i dalje nema dogovora, nakon tko zna koje izmjene stajališta, a dvije strane se čak ne mogu usuglasiti oko toga kakve su točno bile čije pozicije od posljednje takve zgode.

Položaj štediša uslijed svega toga svakako nije bolji, prije bi se moglo reći da je potencijalno gori, s dodatnim teretom nove (ne)uvijene prijetnje slovenskog vrha ometanjem ulaska Hrvatske u EU. Linija podjele mišljenja o rješenju kreće se između hrvatskog stava da je riječ o privatnom odnosu banke i klijenta, i slovenskog da se dug mora tretirati u postupku sukcesije SFRJ, dok Europska unija i dalje inzistira na bilateralnom sporazumu, te se ne želi miješati.

Spasonosni odvjetnički pristup

Tomo Karas nada se konačnom sudskom rješenju svoje životne nevolje, ali privatnim nastupom. Da bi došao do ušteđevine koju je 1990. u dva dijela oročio na jednu godinu, ušao je u dva spora s Ljubljanskom bankom na Općinskom sudu u Zagrebu, i prvi je nepravomoćno dobio nakon šest godina, dok se početak drugog očekuje predstojeće jeseni.

Isto je uspjelo ishoditi nekoliko desetaka hrvatskih štediša Ljubljanske banke, a ključno je primijetiti da ih je zastupao odvjetnički ured Milivoja Žugića. Uostalom, taj zagrebački pravnik nadaleko se pročuo posljednjih godina, po pristupu baziranom na tuženju Glavne filijale bivše Ljubljanske banke u Hrvatskoj, čija je ovdašnja imovina u nekretninama poznata i moguće je dug kompenzirati kroz nju.

Osim toga, javnost u obje države Žugić je iznenadio počevši od pretprošle godine dobivati slučajeve i u Sloveniji. Ipak, ostaju problemi kao što je činjenica da imovine možda neće biti za sve, da procesi traju izuzetno dugo, i da po njihovu okončanju naplata ne dolazi nužno odmah na red. A najveći dio štediša je ostario ili čak umro, i sad se u čekanju iscrpljuju njihovi potomci.

Kilometarska sramota

Budući da je Žugićeva klijentela najuspješnije organizirana i najviše eksponirana grupa tih štediša, njegov ured povezao nas je i s ostalim sugovornicima. Ljiljana Bjelica iz Osijeka naslijedila je potraživanje od pokojne majke, a indirektno od poočima čija je ušteđevina ostala udovici: "Štedio je na radu u Njemačkoj, a mama si je potom htjela kupiti stan. Nije stigla, sve su zablokirali pred rat, i ona je 2007. umrla vjerujući da taj novac nitko od nas neće vidjeti."

"Još dobro pamtim one kilometarske redove pred bankom, pamtim sramotu kojoj su ljudi bili tako izvrgnuti. Mama je bila osoba koja je uvijek šparala, i nikad nije imala dovoljno za bezbrižan život, veći dio kojeg se nije ni pošteno najela. A radi se o iznosu od 86.000 nekadašnjih njemačkih maraka, i možete misliti što bi joj to značilo. Brat i ja godinama očekujemo pravdu od suda, no pristala bi da bar moja djeca to dočekaju", rekla je Bjelica za Deutsche Welle.

Oprez uoči naplate

Još jedan nasljednik roditeljske ušteđevine iz Njemačke je Zlatko Halić iz Čakovca; zapravo, njegova majka je kao udovica i vlasnica potraživanja punomoć prenijela na sina i sad zajedno očekuju naplatu po nedavnom, za njih pozitivnom sudskom epilogu u Zagrebu. Žalba je Ljubljanske banke odbijena, no Halićima još preostaje skupiti dodatno strpljenje za čekanje naplate od imovine banke.

"Majka i otac su otišli u Njemačku 1970. godine, i svu su štednju otada držali u Ljubljanskoj", izjavio je Halić za DW, "pa se vremenom skupilo oko 70.000 maraka. Mučili su se toliko godina, a mama se i sad ne usudi previše očekivati, iako je dobila neku nadu. Ali, naučila se biti veoma oprezna, kao i svi mi, i nitko se od nas baš neće unaprijed radovati, dok se taj novac zaista ne naplati."

Nenarodni interes političara

I dok su se navikli od Slovenije ne očekivati previše, naši sugovornici jedinstveni su u stavu da se Hrvatska otpočetka – s nešto iznimaka – postavlja u sporu mlako i nedosljedno. "Naša bivša premijerka je onomad veoma milozvučno objavila da se uspješno sve dogovorila sa slovenskim premijerom", prisjeća se Ljiljana Bjelica, "i da ćemo za tri mjeseca dobiti svoj novac. Nakon toga se do danas nije dogodilo ništa, kao da se naša država toga odrekla u naše privatno ime, a da nitko ne može objasniti kako je to uopće moguće."

"Slovenci su žilavi, a naši očito ne, i tako nas dovode u opasnost da sve propadne, što je nevjerojatno. Ne vidim čemu nam onda koristi država, imajući još na umu da postoji dosta ljudi koji čekaju na znatno više novca od mene, i ljudi koji su u većoj nevolji", kaže na temu odnosa hrvatske države Zlatko Halić. S tim se slaže i Tomo Karas: "Političare nije briga za narod, njihov je novac negdje bolje osiguran. U suštini su se slizali jedni s drugima, jer međusobno imaju puno bliže interese nego itko od njih prema nama."