Eksperiment - ´maskirana´žena na kelnskim ulicama

Subota popodne. Sunce obasjava kelnski centar, a ja se šetam ulicama koje su prepune trgovina. Ovo je šoping-raj. Ulice u neposrednoj blizini čuvene Kelnske katedrale su prepune ljudi, izlozi su puni ljetne mode, cipela, haljina,...

Radoznalo gledam što se nudi - i ulazim u jednu trgovinu obućom.

Trgovina je puna. Velika većina mušterija su žene. Gledam u njihova lica. Neke mi odgovaraju smješkom, a neke su očito u stresu. One ne vide moje lice - nitko ne može "pročitati" što ja mislim. Prodavačica mi donosi ljetne cipele, smije se, ali nekako djeluje nesigurno, ova je situacija za nju novost.

"Već smo se navikli na žene koje nose marame, ali kad dođe neka žena koja nosi burku, to je nešto sasvim drugo", kaže mi prodavačica nakon što sam joj ispričala što je cilj moje "undercover-akcije". Otkriva mi kako je njezina nervoza popustila nakon što je shvatila da pričam njemački.

Nikab nije burka

Svi mi kažu da nosim burku. No, to nije točno. Ono što ja danas nosim zove se nikab. Za razliku od burke, nikab ima mali prorez za oči. Ovu odjeću nosim po prvi put u životu i sama se moram na nju naviknuti. Cijeli ću dan provesti potpuno prekrivenog tijela - čak i ruke moram sakriti o očiju javnosti.

Ovo je novinarski, ali i jedan vrlo osobni eksperiment. Pod nikabom imam drugačiju perspektivu. Drugačije se osjećam, drugačije gledam na stvari. A drugi ljudi me drugačije doživljavaju - i gledaju drugačije nego inače.

Nakon kupovine sjela sam u kafić s Hichamom, mojim kolegom s Deutsche Wellea. Žene i muškarci jedu, piju, smiju se. Kad su me primijetili, odjednom su postali tiši. Barem mi se to učinilo. Možda si to samo umišljam? U svakom slučaju čujem da nešto šapuću. Pokušavam popiti gutljaj kave, a da si pritom ne uprljam nikab - i da ne pokažem moje lice. Situacija je pomalo komična...

Jedna žena, stara otprilike 45 godina, s osmijehom na licu mi kaže da nikada ranije u nekom kafiću ili restoranu u Njemačkoj nije vidjela osobu koja nosi primjerice burku ili nikab, osobu s potpuno prekrivenim tijelom. Ona kaže da joj je to neobično, ali pozdravlja kulturne razlike u velikim gradovima. "Ja sam odgojena tako da prihvaćam druge i drugačije!"

Na sljedećoj stranici: Problemi u parfumeriji

S problemima se suočavam u parfumeriji. Ne mogu isporbati ruž za usne! Ne mogu nanijeti kremu za lice da vidim da li mi odgovara.

Problemi u parfumeriji

S problemima se suočavam u parfumeriji. Ne mogu isporbati ruž za usne! Ne mogu nanijeti kremu za lice da vidim da li mi odgovara. U jednoj europskoj zemlji poput Njemačke naravno da ne postoje zasebna područja u trgovinama, u kojima bi žene koje nose npr. burke daleko od pogleda muškaraca mogle činiti takve stvari. Što se tiče parfema, mogu ih nanijeti na odjeću. Ali jedva da ih mogu pomirisati!

Jedna prodavačica me u čudu pita zašto se u arapskom svijetu uopće nosi odjeća koja u potpunosti prekriva tijelo? Zar nam nije vruće. I dodaje: pa vi ste tako lijepe žene, zašto skrivate vašu ljepotu? Jedan mladić, star oko 30 godina, odjednom se uključuje u naš razgovor: "Oni koji ovdje žive moraju se prilagoditi!" Naravno da se mora poštivati religiozne i kulturne potrebe, dodaje on, ali kaže: "Kad smo mi u nekim drugim zemljama, i mi se moramo prilagoditi tamošnjim prilikama."

U Europi se rijetko viđa žene koje nose odjeću koja im prekriva cijelo tijelo. Marame za glavu su puno češća pojava. Pa ipak se žustro raspravlja o burkama, nikabima... Mnogi traže njihovu zabranu u javnosti, u Belgiji ili u Francuskoj se pripremaju ili su već u tijeku inicijative za donošenjem odgovarajućih zakona.

Puno je nepoznanica. Jesu li primjerice burke sigurnosni rizik? Koči li takva odjeća proces integracije? Simbol ugnjetavanja žena? Ili se na koncu mora poštivati religiozne slobode i pravo muslimanskih žena da same izaberu ono što će odjenuti? Student Klaus ima jasan stav: "Odlučujuće je da li žene burke nose dragovoljno ili ne. Svaku odluku koje žene same donesu treba poštivati. Najvažnije je da ih se na to ne tjera."

Kelnski eksperiment

Moj eksperiment na kelnskim ulicama bliži se kraju. S Hichamom ulazim u podzemnu željeznicu, umorna sam... i sjedam pored jedne mlade žene na klupu gdje ću pričekati na moju liniju. Ona se odjednom diže i sjeda malo dalje od mene. Je li se digla demonstrativno? Plaši li se? Je li nesigurna? Ili je ionako planirala sjesti drugdje i uopće me nije ni primijetila? Ne znam odgovor na ta pitanja. U tom se trenutku osjećam nekako usamljeno.

Ulazim u vagon podzemne željeznice, sjedam na jedno prazno mjesto. A mjesto pored mene ostaje slobodno tijekom cijele vožnje do stanice na kojoj izlazim. Nitko ne sjeda pored mene. Slučajnost? Stvarno ne znam...

Autorica: Chamselassil Ayari, Köln / sma

Odg. ur.: A. Šubić