Europska mladež: obeshrabrena generacija?

Europa se polako i teškom mukom izvlači iz krize. Gospodarstvo bi u narednoj godini trebalo rasti za oko jedan posto. U mnogim državama pogođenima ekonomskom krizom se također bilježi rast, no taj gospodarski polet je vjerojatno preslab da bi osjetno popravio situaciju na tržištu rada koja je već godinama krajnje teška.

Šanse za zapošljavanje su prije svega za mnoge mlade Europljane i u šestoj godini krize prilično loše. U listopadu 2013. godine je više od tri i pol milijuna Europljana mlađih od 25 godina bilo nezaposleno. U Španjolskoj i Grčkoj stopa nezaposlenosti kod mladih iznosi čak više od 50 posto.

No mlađe generacije iz južne Europe nemaju slabe šanse na tržištu rada tek od izbijanja gospodarske i financijske krize. Karl Brenke iz Njemačkog instituta za istraživanje gospodarstva (DIW) u Berlinu upozorava na strukturalne razloge za takav razvoj situacije. Naime, mnogi mladi u južnoj i istočnoj Europi ili uopće nemaju završeno obrazovanje ili je kvalifikacija koju su stekli manjkava. Otegotna okolnost je i to što su tržišta rada u državama pogođenima krizom unatoč reformama još uvijek previše regulirana.

Rezignacija umjesto prosvjeda?

I javnost i europska politika su prepoznali problem mladih nezaposlenih generacija. Kad mladi nemaju perspektive, to zabrinjava i starije. Ljetos je Europska unija organizirala skup s prominentnim stručnjacima upravo na temu nezaposlenosti mladih. Također i iz vlastitog interesa. Jer, jedna „izgubljena generacija“ ne može biti u interesu političara.

Stručnjak za istraživanje tržišta rada Brenke upozorava na moguće posljedice: „Kad mladi ljudi odmah na početku nailaze na poteškoće prilikom traženja posla i kada im prijeti nezaposlenost, tada često raste i njihovo distanciranje od društva.“

„Prvo dolazi do razočaranja“, objašnjava politolog Christian Brzinsky – Fay iz Istraživačkog centra iz Berlina, koji istražuje razdoblje prelaska mladih iz škole na tržište rada. On kaže da je odlučujući faktor prije svega trajanje nezaposlenosti. „Iz razočaranja se potom razvija frustracija, koja može dovesti do dugoročne rezignacije“, objašnjava ovaj stručnjak.

„Obeshrabreni“ se pokazuju borbenima

No, slika mladih u javnosti svakako nema puno veze s rezignacijom. Mnogi mladi iz južne Europe se ne predaju. U Španjolskoj su poveli pokret "Indignados" ("Razbješnjeni"), a i u drugim državama pogođenima krizom izlaze na ulice i traže promjene – osjećaju se prevarenima za svoju sigurnu budućnost, blagostanje i obitelj.

Radi se o jednoj kulturi prosvjeda koja se ponekad može pretvoriti i u bijes: „To je generacijski prosvjed. Mladi ljudi se osjećaju iskorišteno i ostavljeno od starije generacije. Oni sada moraju ispaštati za sve što starije generacije nisu postigle na političkom i ekonomskom području“, zaključuje politolog Brzinsky – Fay.

Radikalizacija kao nužna obrana?

Dijelom potaknuta ovim prosvjedima, u pojedinim državama EU-a raste popularnost euroskeptičnih i desničarskih stranaka. Prosvjednici su pronašli žrtvenog jarca te Europsku uniju smatraju odgovornom za loše gospodarsko stanje. Ako se zadrži postojeće političko raspoloženje u Uniji, na predstojećim izborima za Europski parlament mogle bi još više glasova dobiti desnopopulističke stranke.

„Rast desnopopulističkih stranaka možemo promatrati u zemaljama poput Francuske, Nizozemske ili pak u skandinavskim državama“, tvrdi Brzinsky – Far. Međutim, ovaj politolog se ne boji osjetne radikalizacije društva jer smatra da je demokratska kultura za tako nešto prejaka: „Radikalizam je klasična reakcija na nedostatak perspektive. No neće svatko tko smatra da su mu uskraćene mogućnosti, postati desni radikal."