Europski čelnici - bljedunjavi likovi bez imena

Bilo je znakovito kada se tijekom TV-prijenosa o 20.obljetnici pada Berlinskog zida jedan ugledni njemački voditelj nije mogao sjetiti imena predsjednika Europske komisije. Josea Manuela Barrosa je nešto kasnije čak «počastio» funkcijom povjerenika. Naravno da se u stresu emisije uživo čak i profesionalcima mogu dogoditi propusti, ali Barroso koji je upravo nedavno dobio drugi mandat na mjestu predsjednika Europske komisije, toliko je blijed i beznačajan da predstavlja zapravo prototip političara bez osobina, pa je tako i na televiziji ostao čak i bez imena.

S druge strane imamo češkog predsjednika Vaclava Klausa, koji trenutno ne slovi kao nekakav veliki Europljanin. Na proslavi pada Berlinskog zida bio je uočljiviji nego predstavnici Europske unije. Ovakva pojava trebala bi biti povod Europljanima za razmišljanje. Spontano mi je palo na pamet pitanje, pa gdje bi se smjestio u ovoj vrevi političara novi predsjednik Europske unije ? Bi li stajao odmah uz Angelu Merkel, ispred Nicolasa Sarkozyja ? Ili bi se možda našao tek u drugom redu iza Sngele Merkel i možda pokraj Vaclava Klausa? Koju važnost će imati stalni predsjednik Europske unije, to ovisi prije svega o tome koga će članice izabrati za tu funkciju. Odluka će pasti idućeg tjedna, 19.prosinca na radnoj večeri u Bruxellesu. Za Tonyja Blaira kao predsjednika zasigurno bi bilo rezervirano mjesto u prvom redu. No problem leži u tomu što je Blair toliko neeuropski da ga je u tome jednostavno nemoguće nadmašiti. Među socijaldemokratima Europe Blair je toliko omražen da je njegova kandidatura za spomenutu dužnost bez ikakva izgleda.

Koji Herman?

Kakve izglede ima Herman Van Rompuy, trenutni belgijski premijer? Na kladionicama on je trenutno kandidat s najvećim izgledima. Moram priznati da još samo prije nekoliko mjeseci Van Rompuya nisam imao ni na kakvom popisu, čak za njega nisam nikad niti čuo, a već deset godina živim u njegovoj zemlji. Moram također priznati da mi je trebalo vremena da upamtim kako se piše i kako se izgovara njegovo ime.

Naravno da se kod popunjavanja europskih vodećih funkcija u prvom redu radi o globalnoj popularnosti, a to posebno naglašavaju oni koji podržavaju Blaira. No moguće da se dogodi upravo suprotno. Premijer Jan Peter Balkenende iz Nizozemske, Jean-Claude Juncker iz Luxembourga, Fredrik Reinfeldt iz Švedske i Van Rompuy iz Belgije, sve su to kandidati koji ne bi prošli test stajanja u prvom redu proslave obljetnice pada Berlinskog zida

Treba li predsjednik EU-a biti prepoznatljiv?

Svatko poznaje Merkel, Blaira, Sarkozyja, Hillary Clinton, pa čak i Dimitrija Medvedeva. Čak se i on kojeg je Vladimir Putin nekoć nazivao pudlicom u međuvremenu emancipirao u odnosu na svojeg prethodnika. Predsjednik Europske unije bi barem nakon godinu dana trebao biti slično prepoznatljiv. Barroso pak niti nakon pet godina mandata to nije uspio, a bojim se da drukčije ne bi prošao niti Van Rompuy.

Dužnost predsjednika Europske unije koju obnaša dvije i pol godine s mogućnošću produžetka za još jedan mandat, dakle na pet godina, to je zapravo najveća novost Lisabonskog sporazuma. No sporazum nigdje ne određuje što radi novi predsjednik i koje su njegove ovlasti. Za razliku od američkog predsjednika „europski predsjednik“ nije niti izabran niti postoji kao neovisna institucija. Institucija jest i ostaje Europsko vijeće.

Predstavnik prema van, ambiciozni birokrat ili butler

Time je najvažnija politička zadaća prvog predsjednika da najprije odredi svoje zadatke. Iza Blairove kandidature nalazilo se razmišljanje da Europsku uniju predstavlja prije svega prema van. Juncker bi to radije činio prema unutra i ostao u pozadini. Prema tom modelu i dalje bi Merkel, Sarkozy i Brown bili najviđeniji i najvažniji predstavnici EU-a. Predsjednik Komisije Barroso i predsjednik Vijeća djelovali bi u pozadini. Posao novog predsjednika sastojao bi se u tome da vodi sastanke Vijeća, održi uvodni govor i prije toga da osobno pozdravi pristigle predsjednike i premijere i otprati ih u dvoranu za sastanke. Pitanje koje zapravo postavljamo svi nije toliko hoće li predsjednik biti Blair ili Van Rompuy već treba li Europa predstavnika EU-a prema svijetu, ambicioznog birokrata ili butlera.

Traži se sposobnost vodstva

Sve je više onih koji kažu: Europi je potreban ambiciozni birokrat. Mnogi će reći da Unija s Barrosom već ima jednog butlera. Visoki predstavnik za vanjsku politiku kojeg također treba izabrati bit će zapravo odgovoran za vanjsku politiku. Stoga bi predsjednik Europskog vijeća trebao imati drukčiju funkciju. On ili ona bi trebao pokazati umijeće vodstva, upravo tamo gdje je to potrebno. Na primjer, odrediti dugoročne strategije, prije svega na područjima gdje se kod nacionalnih interesia preferira kratkoročno planiranje. Možda najvažnija vrlina predsjednika trebala bi biti sposobnost okupiti političare kao što su Merkel i Sarkozy oko jedne zajedničke politike i zajedničkog nastupa.

Problem je što se takav političar još nije rodio, barem ne kada se pogleda katalog zahtjeva koje takav političar mora ispuniti. Prema tome predsjednik mora biti sadašnji ili bivši premijer jedne članice. Ideja koja se krije iza ovog uvjeta je da političari od formata jedne Merkel, Sarkozyja ili Browna mogu (po)slušati savjete samo nekoga koji je na njihovoj razini, ali nikako ne žele slijediti savjete političara koji u svojoj karijeri bili samo ministri ili su imali važne pozicije u međunarodnim organizacijama.

Kada to ne bi bilo tako, bilo bi zanimljivih kandidata koji ne moraju biti samo iz Francuske poput Pascala Lamyja predsjednika Svjetske trgovinske organizacijeili Dominiquea Straussa Kahna, šefa MMF-a. Takve bi osobe vjerojatno uživale veći autoritet od jednog Balkenendea ili Rompuya. Prije svega prilikom službenih termina sjedili bi tamo gdje je i mjesto jednom predsjedniku Europskog vijeća – u prvom redu.

Autor: Alen Legović, Bruxelles

Odg. ur.: S. Kobešćak