Eutanazija: ubojstvo ili milosrđe?

Mnogi građani su nezadovoljni načinom na koji je u Njemačkoj regulirana eutanazija, pokazalo je nedavno ispitivanje koje je proveo Institut za javno mnijenje Emnid. Također je utvrđeno da svaki drugi građanin želi da se profesionalnim tvrtkama dopusti djelovanje na tom području, odnosno da nude pomoć pri eutanaziji.

No, upravo to želi spriječiti njemačka vlada. Savezno Ministarstvo pravosuđa u jednom nacrtu Zakona o eutanaziji upozorava na moguće negativne posljedice ukoliko se tvrtkama dopusti da bolesnicima "nude brzu i učinkovitu mogućnost za samoubojstvo". U praksi bi to moglo biti stavljanje na raspolaganje sredstva ili prostorije za samoubojstvo, a to se bi planiranim zakonom kažnjavalo novčanom ili čak zatvorskom kaznom.

Njemačka negdje u sredini

Planirani zakon našao se na meti kritika jer u slučaju pomoći pri eutanaziji ne predviđa kažnjavanje osoba bliskih pacijentu. To bi mogli biti rođaci ili prijatelji, ali i dugogodišnji obiteljski liječnik ili medicinske sestre koje prate bolesnika u posljednjoj fazi života. Hoće li se time ohrabriti liječnike na pomoć pri samoubojstvu? Skepticizam predstavnika liječnika, crkava i konzervativnih političara je velik, a oko zakona se ne mogu složiti ni stranke u vladajućoj koaliciji.

Ovaj nacrt zakona se ne odnosi na "aktivnu" eutanaziju, kod koje netko drugi ubije pacijenta na njegovu želju. To i dalje ostaje zabranjeno. Ono što je već sada u Njemačkoj dozvoljeno je da pacijent u skladu sa svojom pismeno izraženom željom dobije sredstvo za skraćivanje života ili da se ne poduzimaju mjere za održavanje na životu. U tim slučajevima se govori o indirektnoj, odnosno pasivnoj eutanaziji. Njemačka se sa svojim reguliranjem eutanazije nalazi negdje u sredini između nekih ekstremnih rješenja drugih europskih država.

Liberalni Benelux

Kod liberalizacije eutanazije najdalje su otišle zemlje Beneluxa, i to pogotovo Nizozemska. Ona je 2001. godine donijela zakon kojim se prvi put na svijetu dopušta aktivna eutanazija. Zakon propisuje da liječnik mora biti uvjeren u bezizgledno stanje i velike bolove pacijenta, kao i u to da se bolesnik odlučio za smrt nakon ozbiljnog razmišljanja i slobodnom voljom. Sve to mora potvrditi još jedan liječnik. Nizozemski zakon propisuje da se i maloljetnici između 16 i 18 godina mogu odlučiti za eutanaziju, ili na temelju pismeno izražene volje ili na molbu roditelja. Na sličan su način aktivnu eutanaziju regulirali i Belgija i Luksemburg. Te tri zemlje su s takvim rješenjima jedinstvene u svijetu.

Podijeljena mišljenja

Katolička Poljska je izabrala posve drugačiji put. Eutanazija je potpuno zabranjena, a zabranjeno je čak i isključivanje aparata za održavanje na životu kada je pacijent u komi. No, u praksi je teško provjeriti događaju li se ipak povremeno indirektne ili pasivne eutanazije. Većina europskih zemalja ne dopušta aktivnu eutanaziju, ali dozvoljava da se pacijentu olakšaju zadnji dani života. O toj se temi stalno diskutira. Tako su u Španjolskoj socijalisti obećali poraditi na tom zakonu, no do danas nema konkretnih promjena. U Francuskoj se upravo raspravlja o novom zakonu o aktivnoj eutanaziji, što prema ispitivanjima javnog mnijenja podržava devedeset posto Francuza.

Poseban slučaj je Švicarska. Ondje je aktivna eutanazija doduše zabranjena, ali je dopušteno nabaviti smrtonosne tvari za one koji su neizlječivo bolesni. Bolesnik tu tvar mora uzeti bez tuđe pomoći. Uvjet je da onaj tko nabavi smrtonosnu tvar nema nikakve koristi od pacijentove smrti. U Švicarskoj postoje dvije organizacije, "Exit" i "Dignitas", koje pomažu pri eutanaziji. Njima se često obraćaju i stranci.

U Hrvatskoj nema konkretnog prijedloga zakona, a Kazneni zakon ne poznaje eutanaziju pod tim nazivom, ali regulira tzv. "usmrćivanje na zahtjev". Njime se propisuje da će osoba koja drugog usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev biti kažnjena kaznom zatvora od jedne do osam godina.