Filmski Biennale u Veneciji: 75 godina burne povijesti
27. kolovoza 2007Na filmskom festivalu u Cannesu sklapaju se poslovi, u Berlinu se predstavljaju najnoviji trendovi, dok u Veneciji najviše dolazi do izražaja duša autorskog filma i kina uopće. To sigurno ima veze s atmosferom te lagunske ljepotice, ali i s činjenicom da je u Veneciji rođena sama ideja organiziranja umjetničkog predstavljanja filma.
Ovaj prvi filmski festival na svijetu otvoren je prije punih 75 godina filmom strave i užasa «Dr. Jekyll i mr. Hyde», koji je prikazan ispod vedra neba na terasi tada novog hotela Excelsior na otoku Lidu. Moglo bi se reći da su filmski festivali, i to pogotovo ovaj prvi, izum spretnih hotelijera, što bi se i danas moglo zaključiti ako se pogledaju izvanredno visoke cijene za trajanja festivalske sezone.
Nagrada za Mussolinijevog sina
Tadašnji šef vencijanskog Biennala Conte Volpi nije bio samo prebogati industrijalac nego i jedan od Mussolinijevih prijatelja, pa je po diktatoru na početku festival čak dobio i ime. Ta se manifestacija vrlo brzo pretvorila u slavljenje filmskih dostignuća zemalja osovine Njemačke, Italije i Japana s nagradama, među ostalim, za spornu njemačku redateljicu Leni Riefenstahl, a jednom čak i za Mussolinijevog sina Vittoria.
Novi početak u povijesti ovog festivala, 1947. godine u dvorištu Duždeve palače, sve do danas se smatra njegovim najuspješnijim izdanjem. Tada je uvedena i nova nagrada: «Leone D´Oro» - krilati lav kao simbol nekadašnje venecijanske republike, koji je pored Oskara i Zlatne palme iz Cannesa danas najpoželjnije svjetsko odlikovanje za svakog filmaša.
Doba velikih otkrića
Time je počelo veliko doba tog filmskog Bienalla. U Veneciji su otkriveni Akira Kurosava i Ingmar Bergman, a velikani talijanskog filma Visconti, Antonioni i Fellini na Lidu su slavili svoje najveće uspjehe. Ovaj je filmski festival postao uspješna platforma za nova otkrića u autorskom kinu. No, burne 1968. godine uslijed masovnih društvenih previranja i prosvjeda mladih filmaša dolazi do raspada festivala. Sa sličnim su se problemima te godine suočili i Berlin i Cannes, no samo je filmski Biennale u Veneciji pauzirao punih 11 godina.
Ponovni novi početak dogodio se zatim 1979. godine, kada se Bienalle iznenada našao u svijetu s oko 600 filmskih festivala godišnje. Nedugo potom Venecija je počela otkrivati njemački film. Margarete von Trotta dobila je 1981. Zlatnog lava za svoj film «Olovno vrijeme», a Wim Wenders godinu dana kasnije za svoju holivudsku kritiku «Stanje stvari».
Venecija uspješno konkurira
Filmskim Bienallom u Veneciji do sada je upravljalo 25 direktora, a svoje istaknuto mjesto među brojnim festivalima do danas je zadržalo među ostalim i zbog toga što bez njega vjerojatno ne bi bilo ni svih drugih manifestacija. Ozbiljna konkurencija pojavila se tak otvaranjem financijski primamljivog filmskog festivala u Rimu, koji se održava dva mjeseca kasnije. No, čini se da je Venecija uspješno prevladala i tu krizu, a sada pokušava konkurirati ponudom drugačijih težišta. Sve je dakle spremno za jubilarno izdanje festivala, i to pod istim motom koji je već odavno za sva vremena proglasio Federico Fellini: «Živjelo kino!»