Filmski melem za srpsku dušu u Frankfurtu

Boris Malagurski (34) dočekuje publiku s osmjehom. Makar ima uznemirujuću novost. „Prije pola sata je ovdje bila policija“, kaže srpsko-kanadski autor pred oko stotinu posjetitelja predviđene projekcije u jednoj dvorani frankfurtskog hotela Mainhaus. „Na trenutak se činilo kako neće biti projekcije“ jer je stigla anonimna dojava kako se „ovdje navodno treba prikazati jedan zabranjeni film.“

U publici odmahuju glavom u nevjerici, netko se i smije. Svi koji su došli pogledati taj film prošlog ponedjeljka (31. listopada) znaju kako nije zabranjen – ali izuzetno sporan. Malagurski za trenutak drži publiku u neizvjesnosti: „Onda smo im sve objasnili. Sad smo, da tako kažemo pod zaštitom policije", objavljuje sa smiješkom.

Kina otkazuju projekcije

Posjetitelji znaju pozadinu priče, inače ne bi niti došli. Prvotno se novi film Borisa Malagurskog „Republika Srpska - borba za slobodu“ se trebao prikazati u kino-dvoranama, ali projekcija planirana 22. listopada u oktobar u Cinemaxxu u Offenbachu je otkazana, baš kao i termini u Stuttgartu, Düsseldorfu, Dortmundu i brojnim gradovima Švicarske i Austrije.

Činjenica da kina redom otkazuju projekcije se može pripisati pozivu na bojkot mladih bosanskih aktivista. Oni Malagurskog optužuju kako je u njegovim prethodnim filmovima širio srpsku nacionalističku propagandu i relativizirao ratne zločine – prije svega genocid u Srebrenici.

Već i naslov filma je za te aktiviste je provokacija. Republika Srpska je dio BiH skoro isključivo nastanjen Srbima nakon što je u ratu devedesetih godina nesrpsko stanovništvo sistematski progonjeno. „Sad se tim filmom želi prikazati tu tvorevinu kao rezultat borbe za slobodu“, kaže Selma Jahić, preživjela pokolja u Srebrenici i suorganizatorica poziva na bojkot, „makar je mnogo toga što je pridonijelo njenom stvaranju počivalo na genocidu, progonu i silovanjima“.

Kritičari nisu vidjeli film

„Kako netko može kritizirati film koji nije vidio?“, pita Malagurski koji je radio za ruske državne medije RT i Sputnjik. Ističe kako je pozivao kritičare doći na projekciju kako bi sami stekli sliku. Kaže kako ništa ne krije: „Na primjer novinari koje doista zanima, mogu ga vidjeti. Ali čini mi se kako većina novinara ne zanima dublje se baviti tom temom.“

Doista se poziv na bojkot temelji na promotivnom isječku filma objavljenom ovog srpnja i prije svega na dosadašnjem radu redatelja. Tako je i u ranijim filmovima tvrdio kako „raspolaže izvorima“ prema kojima u Srebrenici u kojem je nakon pada grada u ljeto 1995. vojska Republike Srpske masakrirala 8.000 nenaoružanih Bošnjaka, nije ubijeno više Bošnjaka nego Srba. Ta lažna tvrdnja odavno je opovrgnuta, ali to se u filmu Malagurskog ne spominje.

„Tko poznaje njegove ranije filmove i izjave, ne treba niti zbrojiti jedan plus jedan da bi znao o čemu se radi u ovom filmu“, uvjerena je Selma Jahić.

Nacionalistička bajka

Tko želi sam stvoriti predodžbu, treba otići na neku od projekcija. One se sad održavaju u daleko manjim dvoranama. Kad se unaprijed kupi ulaznica, tek nekoliko sati prije početka projekcije dobiju informaciju gdje će projekcija biti.

U Frankfurtu je u ponedjeljak oko 100 osoba našlo svoj put u hotel Mainhaus u kojem se pretežito održavaju konferencije. Predstavljajući film, Malagurski djeluje kao bucmasti sunnyboy, u kariranom sakou pomalo podsjeća na televizijske zabavljače iz pedesetih godina. Zahvaljuje prisutnima za posjetu, zahvaljuje i Srpskom kulturnom centru iz Offenbacha za podršku. Kasnije i na upit Hessenskog radija, taj centar tvrdi kako nema ništa s organizacijom te projekcije.

„Ovo je prilika ispričati našu priču“, kaže redatelj. Ono što slijedi doista jest priča – u smislu nacionalističke bajke.

Krajolici, patetika i povijesni mitovi

Estetski „Republika Srpska“ podsjeća na putopis. Pripovjedač vodi gledatelje kroz bosanske gradove i krajolike prikazane širokim uglom i zračnim snimkama. Između njih srpski redatelj porijeklom iz Bosne uvijek iznova dodaje poznate mudrosti kao što su „Biti Srbin znači biti slobodan i to je ono što drugima smeta.“

Krajolici i patetika su tek pozornica na kojoj Malagurski širi svoju verziju povijesti Srba u BiH. Povijest jednog potlačenog naroda koji je očuvao i sebe i svoj identitet samo oružanim otporom i samoorganizacijom.

Republika Srpska tako ispada rezultat te vjekovne obrane protiv nadmoćnih neprijatelja (Turaka, Austrijanaca, Hrvata, Bošnjaka) i kao jamstvo života Srba u Bosni. Da bi ova šarena, a ipak crno-bijela slika nekako držala vodu, Malagurski poseže za trikom koji je tipičan i za njegova druga djela: mnoštvo toga uopće ne spominje.

Zločini drugih

Malagurski opsežno prikazuje patnje Srba prije svega u 20. stoljeću, ali ne spominju se brojni zločini počinjeni u ime srpstva. Od pokolja albanskih civila na Kosovu nakon pripajanja srpskom kraljevstvu, preko zločina srpskih četnika nad muslimanskim stanovništvom istočne Bosne u Drugom svjetskom ratu, sve do konačno sustavnog progona nesrpskog stanovništva iz područja Bosne i Hrvatske 1990-tih.

„Naš film ne želi staviti zločine u fokus“, reći će Malagurski nakon projekcije novinaru HR. Ali ističe kako je važno istaknuti da je u Prvom svjetskom ratu stradala trećina srpskog stanovništva. „Srbi su bili žrtve užasnog genocida u Drugom svjetskom ratu, da ne spominjemo patnje pod austrougarskom i osmanskom okupacijom. Je li onda pogrešno da se uvaže i naše žrtve u borbi protiv okupatora i kolonizatora?"

Zapravo se radi o nečemu većem od „uvažavanja“. Fokus naracije jest možda negdje drugdje, ali film se opsežno bavi zločinima  - ali drugih. Zanimljivo da u dokumentarnom filmu koji se toliko bavi poviješću, nema riječi jednog jedinog povjesničara. Malagurski nas pak uvjerava kako se „savjetovao“ s povjesničarima u istraživanju.

Genocid se ne negira

Režiser ističe kako je daleko od toga da bi zanijekao srpske zločine, naglašava redatelj. Naprotiv: u filmu se osuđuju zločini koje su počinili Srbi. Doista se mora konstatirati kako se u filmu spominje i genocid u Srebrenici, čak ga označava kao „zločin koji se ne može opravdati“. To se ne može nazvati nijekanjem za kojeg Malagurskog često optužuju kritičari.

No užase koje su počinile srpske jedinice u ljeto 1995. ipak prepušta gledateljima da ih nazovu onim što su bili. Umjesto da se u filmu govori o genocidu, on tek konstatira kako je pokolj u Srebrenici proglašen genocidom od Međunarodnog kaznenog suda u Haagu.

„Sud je rekao svoje i ja to prenosim bez poricanja", kaže Malagurski. „Nisam pravnik. Ali ne razumijem nesigurnost koja tjera neke ljude da u svakom razgovoru o Bosni uvijek pitaju, je li u Srebrenici počinjen genocid. To je određena vrsta nepovjerenja kojim se ne želim baviti.“

Ne mutiti cjelovit dojam

To je izjava tipična za Malagurskog. Po njemu, nije problem u njegovom odbijanju da genocid nazove genocidom – i to u filmu kojem se ne štedi s određivanjem krivaca, nego je problem u navodnoj opsesiji onih koji ga o tome pitaju. „Odlučno osuđujem sve zločine“, kaže Malagurski, „čak mogu prihvatiti  kritiku kako smo mogli reći više o zločinima Srba. Ali nema govora kako nešto opravdavamo ili ublažavamo.”

Kako može osuditi zlodjela koja uopće ne spominje, to ostaje tajna Borisa Malagurskog. Isto tako je misterija kako se navodna osuda srpskih zločina onda može održati s pojavom u filmu osuđenog zločinca Radovana Karadžića tek kao borca za prava bosanskih Srba.

Isto tako je podjednako i dosljedno i cinično što je dobar dio filma sniman u Višegradu. Slikovito mjestašce na istoku Bosne sa svjetski poznatim turskim mostom preko Drine je česta pozadina za naraciju Malagurskog. Ali da su u baš u tom mjestu Srbi masakrirali na stotine Bošnjaka tri godine prije Srebrenice, to se ne spominje. Baš niti da je u tom gradu postojao „hotel za silovanje" u kojem su srpski vojnici mjesecima zlostavljali zarobljene Bošnjakinje.

Publika je oduševljena

Ne spominjanje činjenica je dio koncepta. „Republika Srpska“ je filmski melem za srpske nacionaliste koji i ne pokušavaju prikriti svoje sklonosti. A učinak ne izostaje. Na kraju projekcije pljesak traje minutama. U razgovoru koji slijedi se posjetitelji natječu u pohvalama. Jedan traži da se taj film pokazuje u svim školama. Jedna žena priznaje kako kod svakog filma Malagurskog mora plakati od ganuća.

Malagurski svojoj publici priča priču kakvu ona želi čuti. Da je po njemu, film bi se trebao prikazati i u drugim gradovima Njemačke – ako se nađe prostor za projekciju.

*To je prijevod priloga Danijela Majica objavljen na Hessenskom radiju 4. studenog ove godine.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu