Fotografija koja je zgrozila svijet
31. listopada 2020„Tamo je stajala jedna drvena koliba. Kad su se zrakoplovi spustili niže, Andzia je pobjegla u tu kuću“, ispričala je Kazimiera Mika 2010. godine u razgovoru s Eugeniuszom Starkyjem, redateljem filma „Dopisnik Bryan“.
13. rujna 1939. na tu kuću su pale njemačke bombe. Andzia Kostewicz i druge žene bježe iz zapaljene kuće. Unatoč opasnosti pokušale su izvaditi posljednje krumpire na njivi. Glad je bila veća od straha.
Zrakoplovi lete nisko i polako. Sad ciljaju na pojedine ljude. Jedna kugla pogađa Andziu u vrat, jedna krhotina njezino rame.
Nekoliko minuta kasnije 12-godišnja Kazia kleči pored unakaženog tijela svoje sestre. Ona ništa ne razumije. To je njezin prvi susret sa smrću. Andzia je maloprije bila živa, sad ne govori ni riječi.
****
Kad su zrakoplovi otišli na njivu je došao Julien Bryan. Taj Amerikanac je reporter i fotograf i želi dokumentirati prve dane rata u Poljskoj.
On vidi leš žene, pored nje dječaka u šoku. To je njegova majka. I vidi Kaziu kako govori sa svojom mrtvom sestrom. Bryan snima i fotografira ono što vidi.
„Ona nas je bespomoćno gledala. Zagrlio sam ju kako bih ju tješio. Ona je plakala. I ja sam plakao, kao i dva poljska časnika koji su tu bili sa mnom. Što smo mogli, što je bilo tko mogao reći tom djetetu?“ – napisao je kasnije.
Dan kad je snimio tu fotografiju on u svom filmu „Pobjede“ naziva najtragičnijim trenutkom koji je doživio u Varšavi.
Posljednji dopisnik u Varšavi
Nekoliko dana ranije ovaj američki autor dokumentarnih filmova stigao je jednim od posljednjih vlakova u Varšavu oko koje su se vodile borbe.
U to vrijeme on već dobro pozna Poljsku. Bio je nazočan prilikom izgradnje luke u Gdanjsku, silazio je u jedan od šleskih rudnika ugljena, bio fasciniran poznatim narodnim plesovima i nošnjama iz Łowicza. Sad snima glad, smrt i patnju.
Snažne fotografije
Nacisti ulažu puno energije i truda u vlastite filmske kronike. Poznate snimke na kojima se vidi probijanje jedne granične brklje ili pucnjevi s ratnog broda "Schleswig-Holstein" nastaju za propagandne svrhe.
Posebne jedinice dokumentiraju rat u njemačkom smislu. „One pokazuju da je poljski vojnik lošiji, da je lošije opremljen. Na snimkama se vidi židovsko stanovništvo s karakterističnim frizurama i odjećom. Ciljano se to prikazuje kao nešto lošije. Želi se dokazati da s njemačkim vojnicima u Poljsku ulazi i civilizacija“, kaže Jacek Sawicki iz Instituta za nacionalno sjećanje IPN.
Postoje te propagandne slike. I Bryanove slike. On snima prije svega filmove, ali ima i fotokamere, čak dijafilmove u boji, koji su tada bili novi. Tako nastaju fotografije u boji o prvim danima rata s gledišta žrtava.
"My name is Bryan. Julien Bryan, american photographer"
Za ljude koje Bryan fotografira on je neka vrsta veze s boljim svijetom. Mnogi s optimizmom gledaju u kameru. „Kad su čuli da sam američki fotograf mislili su da sam cijeli taj put prešao da bih njima pomogao. Ali, ja nisam mogao učiniti više nego snimiti izraze njihovih lica tih dana“, kaže Bryan u filmu „Pobjede“ snimljenom 1940.
Ipak, Bryan je učinio više,on je postao glasnogovornik poljskog naroda. 15. rujna 1939. u radijskoj poruci je uputio apel američkom predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu. Bryan počinje riječima: "My name is Bryan. Julien Bryan, american photographer". Mirnim, ali odlučnim glasom on na poljskom radiju kaže: „Amerika mora djelovati. Ona mora zaustaviti najstrašniji pokolj našeg vremena. 130 milijuna Amerikanaca, molimo vas u ime poštenja, pravde i kršćanskih vrijednosti, pomognite ovom hrabrom poljskom narodu!“
Nakon povratka u SAD on Rooseveltu pokazuje svoje snimke. Film „Pobjede" dolazi u kina i vidjeli su ga milijuni ljudi. Slijedi nominacija za Oscara i knjiga s istim naslovom.
Još puno godina kasnije djevojčica s fotografije se njemu divi. „S puno strasti je snimao te fotografije. Htio je ljudima pokazati istinu i zlo, čitavom čovječanstvu. Da svi vide što su nam Nijemci napravili“, rekla je Kazimiera Mika, mala Kazia Kostewicz s fotografije, 2010. godine u razgovoru s redateljem Eugeniuszom Starkyjem.
1958. se Bryan vratio u Varšavu, susreo se s dana 31.godišnjom Kazimierom. Šesnaest godina kasnije došao je ponovo, ovaj put sa svojim sinom Samom Bryanom.
****
Kad sam telefonom u New Yorku dobio Sama Bryana imao sam osjećaj da čujem glas njegovog oca – miran i staložen, ali istovremeno odlučan. Zvuči kao Julien u svom apelu upućenom Rooseveltu.
Za njega je kao da je Kazimieru Mika oduvijek poznavao, kaže odmah na početku. Slike djevojčice koja bespomoćno plače prate ga od kad zna za sebe. Kad se njegov otac vratio iz Varšave Sam nije imao ni šest mjeseci.
Posjet Poljskoj naziva „putovanje moga života"
„Prije 45 godina s mojim ocem susreli smo u Varšavi ljude koje je on fotografirao 1939., među njima i Kazimieru Mika", pripovijeda on. I 2019. ju je ponovo vidio.
„Za nju sam ja kao sin. Od nje sam o svom ocu čuo toliko dobroga. Ona o njemu govori kao da je njezin vlastiti otac i sjeća se kako se za nju brinuo. Bili smo skupa na grobu njezine sestre. To su za mene emotivni trenuci", priznaje Sam.
****
Toga dana su zrakoplovi letjeli nisko iznad njive s krumpirima. Nijemci su mogli vidjeti da su na toj njivi bile samo žene. Zašto su pucali? „Do danas, iako sam već tako stara, ne mogu im to oprostiti“, rekla je Kazimiera Mika 2010. godine.
****
U listopadu 1974., nekoliko mjeseci nakon što se vratio iz Varšave, umro je Julien Bryan.
„Obećao je da će mi pokazati Ameriku“, kaže Kazimiera Mika. „Nažalost, New York više nisam mogla vidjeti. Ali, nije važno ja sam mu ipak zahvalna da barem imam Andzinu fotografiju."
Kazimiera Mika je umrla 28. kolovoza 2020. i pokopana je na varšavskom groblju Powązki. Nedaleko od mjesta na kojem je Julien Bryan prije 81 godinu snimio povijesnu fotografiju.