Francuska: Između republike i religije

Knjiga još nije bila izašla iz tiska, a već je bila uzbudila duhove. Posvuda se diskutiralo o novom romanu francuskog pisca Michela Houellebecqa "Pokoravanje" ("Soumission"). Nije bilo niti jedne rubrike kulture koja se nije bavila ovim romanom. U ponedjeljak (05.01.) je diskusija stigla i do Elizejske palače. Da, on će pročitati knjigu jer ljudi o njoj pričaju, rekao je francuski predsjednik Francois Hollande. No dodao je kako se on vjerojatno neće složiti sa autorovim stavovima o islam. "Moj zadatak je reći da u ovoj uzburkanoj klimi ne smijemo izgubiti glavu", izjavio je Hollande na francuskoj televiziji France Inter. "Ne dozvolimo da strah preuzme kontrolu nad nama. ...Francuska je u više navrata okupirana, gažena, osvajana, ova zemlja ima to iskustvo."

Predsjednik je želio djelovati umjereno, smiriti strasti u raspravi koju je rasplamsao Houellebecqov roman. A on opisuje jednu bizarnu situaciju: za francuskog predsjednika izabran je jedan musliman kako bi se spriječio izbor radikalne desničarke Marine Le Pen.

Moglo bi se reći da odgovor na pitanje kako zemlja na to reagira daju mišljenja o samom romanu: jedni Houellebecqa hvale kao spasioca i intelektualca koji opominje. Drugi mu prebacuju da dolijeva ulje na vatru ionako napete rasprave o migraciji i integraciji.

"Osveta za Proroka"

Sam Houellebecq ne vidi se ni na jednoj strani. U intervjuu za tjednik Le Journal du Dimanche tako je izjavio kako ni sam ne zna koga se više boji: Francuza opsjednutih nacionalnim identitetom ili muslimana. Ali u jedno je uvjeren: "Biti islamofob nije oblik rasizma."

U srijedu (07.01.) je knjiga izašla iz tiska. Upravo na dan kada su muslimanski ekstremisti izveli napad na redakciju satiričnog magazina Charlie Hebdo u kojem je život izgubilo 12 ljudi.

Francuska kolonijalna prošlost

Je li slučajnost da su se te dvije stvari vremenski poklopile? Ili bi napad na satirični magazin trebao biti napad na sve one koji se - gledano iz ugla atentatora - odvaže neprimjereno se izražavati o islamu? Jedno je sigurno: atentat se dogodio u trenutku kada Francuzi žustro diskutiraju o islamu općenito, a posebno o islamu u Francuskoj - i pri tome se često svađaju. U Francuskoj živi između četiri i šest milijuna muslimana iz raznih islamskih zemalja. Nemali broj Francuza strahuje od toga da bi oni mogli dugoročno promijeniti političko, pravno i religijsko određenje ove sekularne države.

Ova rasprava ima povijesnu pozadinu koja seže daleko u prošlost. 1830. godine su Francuzi pokorili Alžir. Tamo su formirali kolonijalnu vladavinu koja je trajala više od 130 godina. Tek 1962. godine, nakon dugotrajnih, krvavih borbi s velikim brojem žrtava na obje strane, ova sjevernoafrička zemlja je ponovno postala neovisna. U Francuskoj i Alžiru postoje potpuno različita sjećanja na to razdoblje, kaže francuski povjesničar Benjamin Stora. "Na jednoj strani se nalazi francuski nacionalizam koji povlačenje iz Alžira do danas ne želi prihvatiti. Nasuprot tome alžirski nacionalizam se legitimira pobjedom nad bivšim kolonijalnim vladarom. Tako postoje dvije oprečne verzije povijesti."

"Ne diraj mog prijatelja"

Ipak, novija alžirska povijest ostavila je tragove u Francuskoj. Tako su džihadisti tijekom alžirskog građanskog rata u prvoj polovici 90-tih godina izveli teške atentate u Francuskoj, između ostalog i na pariški metro.

Djelomično napeti odnosi u multikulturnoj Francuskoj doveli su još 1985. godine do osnivanja Saveza SOS Rassisme. On je sloganom "Touche pas a mon pote" ("Ne diraj mog prijatelja") zagovarao mirni suživot različitih etničkih i vjerskih grupa. Ipak rasprave o integraciji Francuza muslimanske vjere u ovoj zemlji nisu utihnule.

U jesen 2005. godine je u brojnim gradovima došlo do nasilnih prosvjeda mladih doseljenika. Njihov povod je bila smrt dva mlada migranta koja su se, bježeći od policije, sakrili u trafostanicu gdje su ih ubili strujni udari. Nakon toga su buknuli prosvjedi u Parizu i uskoro se proširili i na druge velike gradove. U tjednima koji su uslijedili zapaljen je veliki broj automobila, telefonskih govornica i kontejnera za smeće. Ova nasilna djela su postala izraz teških životnih uvjeta u francuskim predgrađima u kojima živi većina migranata.

Teror i klevete

Konflikt se širi i u kulturološkom smislu. Tako je Europski sud za ljudska prava u srpnju 2014. potvrdio zakon o zabrani nošenja burke koji je u Francuskoj stupio na snagu 2011. Ovim zakonom je ženama zabranjeno da u javnosti nose burku ili nikab. Osobama koje prekrše ovaj zakon prijeti kazna od 150 eura. Njime je u Francuskoj pogođeno oko 2.000 žena.

Za strah i zgražanje pobrinuo se i napad na jednu židovsku školu u ožujku 2012. godine. U njemu je jedan Francuz alžirskog porijekla ubio četiri osobe, među kojima troje djece.

Na drugoj strani, brojni muslimani koji žive u Francuskoj žale se zbog predrasuda i uvreda kojima su izloženi. Tako je predsjednica desnoekstremističkog Nacionalnog fronta Marine Le Pen u prosincu 2010. godine javne molitve muslimanskih vjernika nazvala "okupacijom" francuskog tla. "To se događa bez tenkova i vojnika, ali je ipak riječ o okupaciji i ona pogađa stanovnike ove zemlje", rekla je Le Pen. Europski parlament joj je nakon toga ukinuo zastupnički imunitet.

Ove javne rasprave su dodatno zaoštrene djelovanjem Islamske države u Siriji i Iraku. U ovom kontekstu se dogodio i napad na redakciju magazina Charli Hebdo koji su izveli profesionalni teroristi. Oni očito u djelo provode ono što Islamska država želi da se u Europi dogodi: raskol između muslimana i nemuslimana.