"Desničarski ekstremizam je cjelonjemački problem"
29. kolovoza 2018
Deutsche Welle: Gospodine Friedman, Vi već duže upozoravate od posljedica „duhovnog potpirivanja" i pozivate na više tolerancije u društvu. Koliko je njemačka demokracija u situaciji da obrani svoje vrijednosti, u pogledu aktualnih prizora iz Chemnitza?
Michel Friedman: Duboko sam zabrinut i uznemiren. Ono što vidimo i preživljavamo je samo vrh pokreta neprijateljski nastrojenog prema demokraciji, koji ima puno širu podlogu u društvu nego što mi to sebi želimo predstaviti. Demokracija je sposobna obraniti svoje vrijednosti, ali na nekim mjestima zakazuje. Ni današnja, a ni prethodne pokrajinske vlade u Saskoj nisu se dovoljno jasno suprotstavile rasizmu, antisemitizmu i mržnji uopće ili pak desničarsko ekstremističkim grupama; zapravo antidemokratskim snagama koje žele uništiti supstancu humanističkog života u pluralističkom svijetu. Kada se danas govori o Chemnitzu, mora se podsjetiti na Hoyerswerdu i Rostock – i tamo je bilo hajki na ljude. To što se u pravnoj državi događa hajka na ljude samo zato što drukčije izgledaju, u najmanju ruku pokazuje da se barem u jednom dijelu Saske mora odraditi još puno posla. Pojedini u Saskoj su uvjereni u to da mogu i smiju zamijeniti policiju. Chemnitu nije nikakvo iznenađenje. Nije se to sad odjednom dogodilo. Još prije nekoliko mjeseci je na drugim mjestima bilo sukoba s desničarskim ekstremistima, zločincima, mrziteljima ljudi. I u tim slučajevima je vrlo dugo potrajalo dok je sasko pravosuđe poduzelo oštre mjere, a na koncu je Savezno odvjetništvo moralo preuzeti slučajeve.
Je li to pretežito istočnonjemački, odnosno saski problem?
Olako bi bilo problem desničarskog ekstremizma locirati u Sasku i istočne njemačke pokrajine. To je naravno cjelonjemački problem i to nije nikakav novi fenomen. Nakon 1945. nikad nije došlo do radikalnog okreta i suočavanja s rasizmom, mržnjom prema Židovima i općenito mržnjom u društvu. Sada u Njemačkoj imamo treću generaciju onih koji su njegovali nostalgiju prema Hitleru. A to znači da su unuci onih iz nacističke generacije dobili potomstvo. I to također nije samo njemački problem, jer to možemo danas vidjeti u čitavoj Europi. U mnogim zemljama, na primjer Mađarskoj i Poljskoj, vidite da ti mrzitelji nisu uspješni samo na ulici, već i u politici, imamo i šefove vlada. Ili su dio vladajuće koalicije kao što je slučaj u Austriji. AfD, koji je za mene jedna desno-ekstremistička stranka čiji jedan dio dužnosnika potiče mržnju, prva je takva partija od 1945. u Bundestagu. Moramo si, 80 godina nakon Kristalne noći, postaviti pitanje na kojem stupnju nasilja se nalazimo danas? Moramo to jasno vidjeti: opuštanje, drskost, duhovno potpirivanje, istinsko potpirivanje. Kada se krećete Internetom, primijetite koliko je agresije prisutno.
Kažete da je desničarski ekstremizam cjeloeuropski problem. Kakva je uloga Njemačke u takvom razvoju stvari?
Kada govorimo o rasizmu i mržnji prema ljudima, to je univerzalna tema i trenutno aktualna u cijelom svijetu. Kada govorimo o Njemačkoj, govorimo doista o zemlji koja je odgovorna i kriva za nasilje. A ovdje vidimo kuda to vodi kada jedno društvo samo sebe ne zaštiti. Ovdje imamo ljude koji misle da mogu vrijeđati ljudsko dostojanstvo. To nisu samo rasisti, to su neprijatelji demokracije i njemačkog ustava. To je nešto, što je u međuvremenu postalo ozbiljna tema s političkom dimenzijom, jer pojedini huškači sjede dijelom i u parlamentima.
Do takvih valova agresije, poput ovih u Chemnitzu, uvijek iznova dolazi. U kolikoj mjeri je ugrožena stabilnost naše demokracije?
Upozoravam da se ne treba gajiti uvjerenje u to kako se radi o valovima. U posljednje vrijeme vidimo sve češće i sve agresivnije koliki je to zapravo potencijal. Prema europskim ispitivanjima javnog mnijenja, u svim zemljama uključujući i Njemačku, postoji takav jedan potencijal koji ako se izrazi u postotcima iznosi oko 15 do 20 posto. Veliki dio toga je zapravo latentan, ali mobilizacija tih latentnih grupa je toliko „uspješna" kao nikad dosad u EU-u.
U Europskoj uniji nikad dosad nije bilo toliko puno vlada – dakle vlada koje su odgovorne za zaštitu demokracije, manjina – koje imaju tako podijeljen odnos prema pravnoj državi, koje u svojim izbornim kampanjama huškaju protiv stranaca. U međuvremenu govorimo o legitimiziranom i legaliziranom rasističkom radu onih koji su uzor, a i vlada. Tako da kad oni to rade, onda se čovjek koji živi u toj zemlji osjeća ohrabrenim da i sam širi otrove.
Što moramo uraditi 80 godina nakon nacističke ere da bismo zaustavili ovakav razvoj?
Ovdje želim jasno naglasiti da je Savezna Republika Njemačka jedna demokratska pravna država koja, kod svih svojih slabosti o kojima možemo diskutirati, u svojoj državnopravnoj supstanci i među većinom stanovništva sa svojom demokratskom idejom živi i cijeni ju se. No, problem ekstremista nije hoće li oni osvojiti većinu. Ni Nacionalsocijalistička stranka 1933. nije imala većinu. Pitanje je koliko su demokrati glasni u lobiranju demokracije? Ja se ne angažiram protiv AfD-a, angažiram se primarno za demokraciju.
Vjerujem da ono univerzalno što možemo naučiti iz povijesti jeste: uvijek postoje mnogi počeci nasilja, prije nego što se dođe do kraja. Kada se dođe do kraja, onda su svi šokirani i govore: mi to nismo htjeli.
Michel Friedman je pravnik, publicist i televizijski voditelj. Od 2000. do 2003. je bio zamjenik predsjedavatelja Središnjeg vijeća Židova u Njemačkoj. Na Televiziji Deutsche Welle, između ostalog, vodi emisiju „Conflict Zone".