Glavni problemi u sporu s Iranom

Više nema puno vremena. Kompromis u dugogodišnjoj svađi oko iranskog nuklearnog programa trebalo bi postići najkasnije do ponedjeljka, 24. studenog 2014. godine. Predstavnici međunarodne zajednice i Irana zacrtali su taj rok prije godinu dana, u okviru prijelaznog sporazuma koji je tada postignut na pregovorima u Ženevi.

Od ponedjeljka (18.11.) su predstavnici takozvane "Skupine 5+1", koju čini pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) i Njemačka, ponovo za pregovaračkim stolom s delegacijom Irana. Od nove runde razgovora očekuje se puno. Iako su šanse da će pregovori u potpunosti propasti jako male, put do potpunog usklađivanja stavova još uvijek je dalek. Naime, nužno je pronaći rješenje za dva ključna sporna pitanja, kao i nekoliko manje važnih pojedinosti.

Obogaćivanje urana

Iran trenutno posjeduje oko 19.000 centrifuga, od koji se oko polovina koristi za obogaćivanje urana. Preostale centrifuge još nisu puštene u rad. Po podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), oko tisuću centrifuga je iz najnovije generaciji takvih strojeva, što ih čini posebno učinkovitim. Teoretski, iranski pogoni mogli bi se koristiti i za brzu proizvodnju urana za atomsku bombu. S druge strane, Iran naglašava da su i najmodernije centrifuge dio civilnog nuklearnog programa.

Obogaćivanje urana najvažniji je kamen spoticanja između Irana i zapadnih zemalja. Po tom pitanju, Rusija bi mogla odigrati ključnu ulogu. Naime, Moskva i Teheran su prošli tjedan potpisali sporazum po kojem će Rusija podići osam novih nuklearnih postrojenja u Iranu. Osim toga Rusija bi trebala isporučiti gorive štapove za opskrbu postrojenja.

Teheran je nedavno signalizirao da je spreman na ustupke i čak prihvatio (uvjetno) mogućnost da pošalje veliki dio svojih zaliha urana u Rusiju kako bi ih se tamo uskladištilo. U tom slučaju, moguće je čak i da bi se proces obogaćivanja urana odvijao u Rusiji, pod stalnim nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju. To bi donekle umirilo strahove dijelova međunarodne zajednice, jer bi pod takvim uvjetima eventualna proizvodnja atomskog oružja u Iranu morala potrajati znatno duže.

Ukidanje sankcija

Iran bi najradije da se odmah ukinu sve sankcije protiv te zemlje. Istovremeno, međunarodna zajednica želi se najprije uvjeriti da Iran ni kom slučaju nije u stanju proizvesti atomsku bombu. U tom uskom manevarskom prostoru, pregovarači moraju pronaći put duž kojega će se smjenjivati ustupci Iranu i postupno ukidanje sankcija. Pritom se mora savladati velike otpore na obje strane. U Iranu postoje konzervativni krugovi koji se protive ustupcima jer nisu zadovoljni tempom ukidanja sankcija.

Osim toga utjecajne skupine, kao što je Revolucionarna garda, navodno profitiraju od zapadnih sankcija. Oni u međuvremenu kontroliraju veći dio lukrativnog uvoza i izvoza, te šverc robe. Na drugoj strani, posebice vlasti u Izraelu i američki republikanci upozoravaju da Iranu ne treba prebrzo popuštati.

Reaktor Arak

Oko jednog pitanja vlada sloga, a to je budućnost reaktora teške vode u Araku (naslovna fotografija). Za razliku od drugih nuklearnih postrojenja, takav reaktor kao gorivo može koristiti i neobogaćeni uran. Iran posjeduje velike zalihe prirodnog urana, što ga čini posebno privlačnim za eksploataciju. Istovremeno, kada se on koristi, dobije se više plutonija nego kod reaktora koji rade s obogaćenim uranom, a taj plutonij se može koristiti za proizvodnju atomskog oružja. Predstavnici međunarodne zajednice zato zahtijevaju da se reaktor preradi tako da daje manje plutonija koji se može iskoristiti i za proizvodnju atomske bombe.

U skladu s dogovorom iz Ženeve, Iran je zamrznuo proces obogaćivanje urana, obustavio je gradnju reaktora u Araku i dopustio strože međunarodne kontrole svojih nuklearnih postrojenja. Zauzvrat su pojedine sankcije ublažene.

Čak i kod najspornijeg pitanja, kontrole koju provodi Međunarodna agencija za atomsku energiju, zabilježeni su izvjesni pomaci. Međunarodna zajednica zahtijeva redovit i neograničen pristup svim iranskim nuklearnim postrojenjima i prigovara vlastima u Teheranu zbog manjkave transparentnosti, blokade inspekcija i tajnih nuklearnih postrojenja u zemlji. Zbog toga Skupina 5+1 inzistira na jamstvima da će nakon postizanja sporazuma uslijediti još strože i temeljitije kontrole, kako bi se utvrdilo da li se Teheran pridržava dogovorenog. U prijelaznom sporazumu, koji je potpisan u studenom prošle godine u Ženevi, Iran je obećao više transparentnosti. No IAEA, po vlastitim navodima, još uvijek nema potpun pristup iranskim pogonima.