Gorki radnički uranak u Srbiji

Igor Mitrović stiže iz noćnog dežurstva. Čuva gradilište. Pogled mu je umoran, ali vedar. Govori jasno. I glasno. U kafiću nema puno ljudi. Prvomajski praznici su Beograđanima prilika za izlet na Divčibare, u Dubai ili makar za okretanje ražnja i ispiranje svakodnevice pivom. Sve ovisi o dubini novčanika. Ali Igor radi. Za dvadesetak tisuća mjesečno. Bez zdravstvenog, mirovinskog i socijalnog osiguranja.

On potječe iz gradića pedesetak kilometara udaljenog od Beograda. Prvo su tamo devastirane sve tvornice. Rasprodaja u staro željezo, kako kaže Igor, sumnjivi kupci, divlja privatizacija. Nekada je njegov gradić imao 30.000 stanovnika, u posljednjih petnaest godina taj broj se prepolovio.

Trbuhom za kruhom Igor prelazi u Beograd. Od 2003. do 2010. njegova budućnost izgleda solidno. Zaposlio se u velikoj građevinskoj firmi, od običnog radnika postaje šef smjene. Plaće su redovite. Prvi krizni simptomi pojavljuju se 2008. Najprije plaće kasne nekoliko dana. Onda nekoliko mjeseci. Tako godinama. Na kraju stečaj.

Iznevjerene nade

"Koliko čujem, firmu su preuzeli neki stečajni upravitelji, pa neki polukriminalci. Propast je počela još u vrijeme Demokratske stranke. Nisu to samo ovi odradili, oni su to dovršili. Postavili su svoj kadar da očerupaju što još mogu."

Igor priznaje da se ponadao pravdi kada su uhitili Miškovića (Miroslav Mišković, vlasnik Delta holdinga i jedan od najbogatijih Srba, op. ur.) . No, to je, kako kaže, Vučićev najbolji propagandni trik svih vremena. "Oni su to očigledno marketinški odradili. Dok nije svatko platio reket koliko treba. I sada su svi sretni i zadovoljni i nastavljaju isto – čerupati državu i ovaj jadan narod."

Od stečaja velikog poduzeća u kojemu je radio Igor sebi više ne može priuštiti ni vlastiti stan. Radi kao nadničar, bukvalno sve – od ličilačkih radova do noćnog čuvanja objekata. Četrdeset i jedna mu je godina. Ne pomišlja na zasnivanje vlastite obitelji. Ponovno je u zajednici s majkom, sestrom, sestrinim mužem i njihovom djecom. Jedina stanica stvarne solidarnosti u Srbiji koja kako-tako funkcionira. Najuža obitelj.

Igor ne vjeruje svakodnevnim medijskim izvještajima o novim tvornicama i nadolazećem prosperitetu. "Oni dođu, namontiraju montažnu halu i kažu – ovo je tvornica. To mogu razmontirati za jedan dan. Kada iscrpe to što su se dogovorili, kada bude dovoljno slikanja za TV, oni će razmontirati tu halu i 'ajmo svi na ulicu."

Od onih koji tako rade još su ugroženiji oni koji ne mogu ni do takvog posla. U Igorovom okruženju puno je ljudi koji su naprosto višak. Životare na mirovini ostarjelih roditelja.

Zašto šute i trpe?

To je tipičan primjer sadašnjeg stanja: u Srbiji je službeno zaposleno tek 2,7 milijuna ljudi, a prosječna zarada od oko 400 eura je statistička podala jer četiri petine ljudi prima manje od toga. Ako im je tako ili još gore kao Igoru koji i nema prijavljeni posao, zašto šute i trpe nepravdu?

Ivan Zlatić je od listopada 2016. prvi čovjek Socijaldemokratske unije. On dugo razmišlja prije nego što odgovori. Njegova mala stranka ima časnu antiratnu prošlost i dugogodišnju borbu za prava manjina i građanska prava iza sebe. Ona se sada usredotočuje na socioekonomska pitanja i zaštitu radničkih prava. Polje koje su u Srbiji skoro svi napustili.

Zlatić kaže da je relativni socijalni mir u Srbiji varljiv i da je činjenica da se ljudi ne bune plod ekonomske prisile: "Netko tko radi za 20.000 dinara (oko 1.300 kuna, op.ur.) , a izdržava cijelu obitelj, radi cijeli tjedan po deset, dvanaest sati dnevno i cijela obitelj ovisi o njemu pa ako nema tog prihoda ostane bez ičega, on se neće pobuniti ili izaći na prosvjede. To nije kukavičluk. Ići svaki dan na posao i raditi za 20.000, znajući da o tebi ovisi cijela obitelj, šutjeti na sve nepravde i poniženja, to je zapravo hrabrost."

Igor se slaže s ovakvom procjenom koju mu prenosim iz razgovora sa Zlatićem. Ali on više ne želi biti žrtva. S istomišljenicima je osnovao udrugu "Čuvari vatre" koja u okviru inicijative "Krov nad glavom" želi mirnim prosvjednim akcijama skrenuti pozornost javnosti na katastrofalne slučajeve gaženja socijalnih i građanskih prava. Izbacivanje ljudi na ulicu zbog neplaćenih računa samo je vidljivi vrh ledenog brijega. Aktivisti pokušavaju spriječiti brutalnu praksu.

Igor kaže da ljudi koji imaju primanja od petnaestak tisuća dinara (oko 950 kuna, op.ur.) i račune za grijanje i struju preko dvadeset tisuća dinara nemaju izbora. A osjećaju se krivim. Jer im je službena ideologija nametnula mišljenje da su ugroženi zato što su nesposobni. To Igor smatra vrhuncem cinizma.

Ponosan je na ljude od tinejdžera preko radnika i umirovljenika koji nisu direktno ugroženi, ali pokušavaju spriječiti tuđu nesreću. Ipak, gorko komentira pasivnost većine: "Dakle, ljude izbacuju, policija. Da nas ima pedeset uspjeli bismo spasiti ljude. Ne. Nas ima petnaest, svi okolo sjede u kafićima i gledaju nas. Sutra će kod njih doći. Oni ne shvaćaju da je to jako skupa kava."

Igor vrlo dobro zna da je teško povezati ljude, da je radništvo rascjepkano i atomizirano. Ne pada mu na pamet odustati od svog građanskog aktivizma jer smatra da će se ljudi ipak probuditi, ali će taj proces biti dug i mučan.

Privremeni i povremeni radnici

Politička borba se, prema šefu Socijaldemokratske unije Ivanu Zlatiću, mora koncentrirati i na institucionalno sprječavanje najgoreg: "Aktualni Zakon o radu je faza tekućeg procesa derogiranja radničkih prava kada ima sve manje organiziranog otpora. Nakon parnog valjka neoliberalnih reformi kroz koje smo prošli i uvjerenja da je to jedini put, sadašnja vlast koja je donijela aktualni Zakon o radu opstaje isključivo na uvjerenju koje dijeli s prethodnom vlasti da drugačiji svijet nije moguć te da će se oni snalaziti u tom surovom, nepravednom i nepoštenom svijetu s interesom građana na umu – više nego drugi. I taj minimum je u sadašnjoj situaciji dovoljan za većinsku podršku."

Međutim, Zakon o radu je dozvolio osnivanje privatnih agencija za zapošljavanje ostavljajući reguliranje te oblasti nekom budućem zakonu. Rezultat je potpuna samovolja u branši. Ljude odvode u Slovačku i Rusiju da rade, mediji su puni izvještaja o prevarama. Neki ostanu i bez novca i bez zdravlja.

Cilj Zlatićevog političkog djelovanja, kako mi u objašnjava u kavani "Užice" dan prije susreta s Igorom, jest osnažiti zaposlene da budu sami u stanju i bore se za svoja prava s radnog mjesta. To, po njemu, na žalost, trenutno u Srbiji naprosto nije moguće.

A sindikati? Oni se prema Zlatićevom tumačenju naprosto nisu povijesno naučili boriti i za ljude koji im nisu članovi. Uglavnom su aktivni u javnom sektoru, dok su u privatnom sektoru uvjeti rada puno gori. Postoji i sukob interesa. Zlatić navodi primjere:

"Većina javnih poduzeća sve više zapošljava takozvane 'PP radnike' – radnike na privremenim i povremenim poslovima. To se događa pod pritiskom Vučićeve zabrane zapošljavanja – tvrtka mora angažirati radnu snagu na nekim poslovima. Tako su javna poduzeća, čak i da neće, primorana to činiti. Tako se povećava broj 'PP angažiranih' u javnom sektoru, koji su često na osnovnom interesnom nivou suprotstavljeni ljudima koji su stalno zaposleni."

Prvomajsko ruglo i san o normalnoj državi

U Igoru Mitroviću prvomajski praznici izazivaju dvostruke osjećaje. On zna iz koje tradicije proizlazi i njegov aktivizam. Kaže da bi ovaj praznik trebao podsjetiti na one davne prethodnike koji su dali život u borbi za radnička prava. "Mi opet nemamo ništa. Ni osmosatno radno vrijeme, ni socijalnu ni zdravstvenu zaštitu. Sve smo izgubili. Nije to išlo preko noći. Danas smo skuhani kao ona slavna žaba. Kad to vidim, onda je Prvi maj postao ruglo."

Igor ipak dodaje da zadnjih nekoliko godina ima mjesta za nadu da će se ljudi osvijestiti i umrežiti, prvomajski mitinzi su postali življi. Njegova energija je fascinantna. Nakon 36 sati dežurstva sjedi tu u kafiću i sa strašću priča o svojim suborcima, šačici buntovnika koji ne odustaju.

On naglašava da ljudi s kojima pokušava promijeniti Srbiju ne uzimaju novac ni od koga, ne prihvaćaju ni oporbene stranke kao partnere, jer vjeruju u građansku neposlušnost, a ne u potrošene recepte ljudi koji su doveli do katastrofalnog stanja. Žele samo sačuvati plamen pobune. "Prvo sam planirao da guramo dok ne smjenimo ove. Ali doći će i neki novi koji uopće nisu novi. I njima ćemo od prvog dana biti najgora oporba. Sada ćemo gurati dok ne napravimo normalnu državu. Zarekli smo se."

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.