Govor mržnje u njemačkim parlamentima - rijetka pojava

U poslijeratnoj njemačkoj povijesti u njemačkom parlamentarnom okružju pale su mnoge teške riječi. No one su uglavnom u povijest ušle kao zabavni segment parlamentarnog života.

Zabavno u Bundestagu

Mediji svakako pamte onaj nekadašnjeg ministra vanjskih poslova i nekadašnjeg buntovnika stranke Zelenih Joschke Fischera. On je tijekom jedne rasprave u Bundestagu 1984. (naslovna slika) predsjedniku parlamenta Richardu Stücklenu, nakon što je ovaj jednom zastupniku Zelenih oduzeo riječ, uputio jednu rečenicu koja je zbog svoga sadržaja ali i simbola novog vjetra u njemačkoj politici, ušla u anale političke kulture u Njemačkoj. Za rečenicu „S dopuštenjem gospodine predsjedniče, ali vi ste jedan šupak!“, Joschka Fischer je naravno udaljen sa sjednice Bundestaga. Ali je sljedećeg dana ponovno sjeo u zastupničke klupe nakon što je povukao svoju „tvrdnju“.

Mnogo gore za mnogo blažu izjavu prošao je doajen njemačke socijaldemokracije Kurt Schumacher. On je 1949., na samim počecima njemačke poslijeratne parlamentarne demokracije, kršćanskodemokratskoga kancelara Konrada Adenauera nazvao „kancelarom Savezničkih sila“ zbog čega je kažnjen zabranom dolaska na 20. radnih dana u tada još mladom Bundestagu. No i ova zabrana je ubrzo uklonjena nakon što su se Schumacher i Adenauer pomirili.

Uvrede u parlamentu su rijetke

nače se može reći da su uvrede i nepristojnosti u njemačkim parlamentima rijetka pojava. U njemačkim pokrajinskim parlamentima i onom saveznom, Bundestagu, postoji dnevni red i predsjednik parlamenta pazi da se svaki govornik za govorničkim pultom ponaša dolično. Nakon tri opomene slijedi oduzimanje riječi a u težim slučajevima i udaljavanje sa sjednice, što se međutim događa vrlo rijetko.

U Njemačkoj isto tako, kako kaže Alexader Thiele s Instituta za političke znanosti i znanosti o državi iz Göttingena, vlada pravilo tzv. indemniteta po kojem niti jedan govornik u parlamentu ne može biti kazneno gonjen zbog onog što je u parlamentu izgovorio. „U Njemačkoj vlada pravilo indemniteta po kojem jedan govornik tj. zastupnik lokalnog ili saveznog parlamenta u pravilu izvan parlamenta zbog svojih izjava ne može biti pozivan na pravnu odgovornost. U to spadaju i uvrede. Cilj ovog pravila je da se rasprava u parlamentu ne uguši i da ostane direktna i otvorena“, kaže Thiele. No to ne znači da se u njemačkim parlamentima može govoriti sve a da se ostane nekažnjen. Kako kaže Alexander Thile postoji nekoliko izuzetaka. „Iznimaka ima i to treba istaknuti. Radi se o tzv. klevetničkim uvredama. Dakle radi se o slučaju kada se neka osoba ili neka društvena grupa na temelju lažno iznesenih činjenica vrijeđa“, kaže Thiele. U tom slučaju je moguće pokretanje kaznenog postupka i izvan parlamenta. To se odnosi i na negiranje holokausta.

NPD kultivira govor mržnje

No pokretanje ovakvih postupaka izvan parlamenata je rijetko. Kršenja kodeksa vezanih uz govor mržnje u njemačkim parlamentima uglavnom su vezana uz rad desno ekstremne Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD) čiji zastupnici su zbog svojih ispada za govorničkim pultom već u nekoliko navrata izbacivani sa sjednica pokrajinskog parlamenta Saske u Dresdenu. Posljednji put je iz rada parlamenta na tri dana bio isključen cjelokupni zastupnički klub NPD-a jer su se zastupnici pojavili u odjeći marke Thor Steinar, popularnoj među desnim ekstremistima. Predsjednik zastupničkog kluba NPD-a Holger Apfel je zbog antisemitskih istupa za govornicom bio više mjeseci isključen iz rada parlamenta.

Stranka NPD je i u svojim izvanparlamentarnim aktivnostima suočena s optužbama zbog širenja vjerske i nacionalne mržnje. Njezin bivši predsjednik Udo Vogt je tako zajedno s nekoliko članova predsjedništva optužen da širi rasnu mržnju nakon što se izdavanjem jednog pamfleta pogrdno izjasnio o njemačkim nogometnim reprezentativcima tamnije boje kože. Vogt je prvobitno osuđen na uvjetnu zatvorsku i novčanu kaznu ali je presuda kasnije poništena.

Slučaj „Sarrazin“

Jedan drugi slučaj koji je ponovno pokrenuo pitanje o tomu što se smije a što ne smije jasno iznositi u javnosti je i slučaj bivšeg člana uprave Njemačke savezne banke Thila Sarrazina koji je svojom spornom knjigom „Njemačka ukida samu sebe“ („Deutschland schafft sich ab“) potpalio vatru na temu „stranci u Njemačkoj“. Sarrazin je iznio teze po kojima su useljenici, posebice muslimanske vjere, manje inteligentni od ostatka društava te da time „proglupljuju Njemačku“. Ovaj socijaldemokratski političar je ujedno iznio tezu da većina ovih građana živi na grbači države. Sarrazin je uzburkao mnoge duhove ali zbog svojih stavova usprkos mnogim prijavama nije bio osuđivan jer državno tužilaštvo nije pronašlo osnove za kazneno djelo uvrede ili širenja rasne mržnje. Njemački zakon za kazneno djelo širenja rasne i nacionalne mržnje predviđa zatvorske kazne od tri mjeseca do pet godina. Jedan od preduvjeta je da počinjeno kazneno djelo vrijeđanja remeti javni red i mir.