Grčka borba s izbjegličkim problemom

„Mi smo ponosni na to što je vojska u samo deset dana poboljšala sposobnost vlade glede prihvata izbjeglica“, rekao je ponosno grčki ministar obrane Panos Kamenos otvarajući izbjeglički tranzitni tabor Šisto u jednom predgrađu Atene. U jednoj od brojnih napuštenih vojarni kakvih je zapravo mnogo diljem Grčke. Ministru ovaj termin vidno godi: okružen časnicima, vojarnu inspicira iz zraka. Iz helikoptera baca pogled na bijele šatore za tranzitni smještaj izbjeglica koji su se smjestili između zgrada vojarni.

Grčka ispunjava svoj dio zadaće

Time grčka vlada doslovce u posljednjem trenutku uoči (još jednog) sudbonosnog samita Europske unije na temu izbjeglica ispunjava obećano i ono što se već od nje odavno očekivalo. Tzv. „hotspot“ centri na grčkim otocima koji graniče s Turskom su napravljeni, smještaj Šisto u predgrađu Atene je jedan od dva dogovorena tranzitna centra. Ministar prilikom otvaranja nije propustio spomenuti i, kako se on izrazio, “povijesni” dogovor unutar NATO saveza o slanju brodova u more između Turske i grčkih pograničnih otoka. Dogovor koji bi mogao pospješiti borbu protiv krijumčara ljudima. No ovo je dogovor koji isto tako skriva činjenicu da su za ovu borbu nadležne obalne straže Turske i Grčke koje međutim, zbog povijesnih nesuglasica, gotovo da i ne surađuju. „Mi činimo sve što je u našoj moći kako bi zaustavili priljev izbjeglica“, kaže Kemenos prilikom otvaranja smještaja Šisto za kojeg se nada da neće nikad do kraja ispuniti kapacitet. Između ostalog i zbog toga jer vjeruje u dogovor po kojem će Turska primiti natrag sve izbjeglice koje budu vraćene. No samo u veljači je preko 37.000 izbjeglica ušlo u Grčku. Posljednjih dana broj je nagla opao, no to je isključiva posljedica jakih vjetrova koji trenutno pušu u ovom dijelu Sredozemlja.

Makedonska granica – ušica igle

Kako u stvarnosti izgleda izbjeglička kriza vidljivo je u središtu Atene u kampu Eleonas. Ovdje u međuvremenu dane broje svi oni koji su vraćeni s makedonsko-grčke granice i više ne smiju legalno tzv. balkanskom rutom do sjeverne i srednje Europe. Dio grada je Eleonas i baš se ne bi mogao nazvati elitnim: klaonice, napuštena industrijska područja, groblja automobila. No ovdje je vlada izgradila jedan od uzornih smještaja za izbjeglice s prevoditeljima, medicinskim centrom, dječjim igralištem, jezičnim tečajevima. U smještaju je „zapeo“ i Amir iz Irana koji je iz svoje zemlje pobjegao, kako kaže, zbog vjerskog progona. Želi otići prema sjeveru, u Švedsku, Belgiju, Norvešku, svejedno mu je. Samo želi završiti svoj studij informatike. „Europa treba ljude poput nas. Zašto nas ne puste“, čudi se Amir nedavnoj odluci da se na grčko-makedonskoj granici propuštaju samo izbjeglice iz Sirije, Iraka i Afganistana. U Grčkoj ne želi ostati, u Iran se ne želi vratiti jer mu, kako kaže, prijeti opasnost. „Odučio sam se više brinuti o svom životu nego o granicama“, kaže Amir koji će se pokušati ilegalnim putem domoći sjevera Europe.

Dva kontejnera dalje, Ibrahim iz Pojasa Gaze kaže kako ga je „uhvatila panika“ kad je čuo da su granice zatvorene. Ali je onda shvatio da i u Grčkoj može zatražiti azil. „Grčka je oduvijek podržavala Palestince, zato imam izgleda za azil“, kaže. Mašta o tomu da se skrasi u Ateni i poslije dovede i svoju obitelj. Izučeni je knjigovođa no smatra da je i „talentirani frizer“. Jedno je siguran: u Gazu se više ne vraća.

Gdje je europska solidarnost?

Primjera poput Amira i Ibrahima je mnogo. Svi oni dolaze u Europu u potrazi za boljim životom. Iz Jemena, Pakistana, Malija, Eritreje, Alžira, Maroka... Popis zemalja je dugačak. Mnogi od njih su u Grčkoj ilegalno te dane i noći provode na cesti čekajući na neki posao ili bilo kakvu pomoć. „Previše je ilegalnih izbjeglica i migranata u gradu, to je za nas veliki problem“, kaže gradonačelnik Atene Jorgo Kaminis. On je duboko razočaran u Europu i pogotovo u istočnoeuropske zemlje. „Ove zemlje su doživjele toliko solidarnosti od čitavog EU-a, a sada traže da se granice hermetički zatvore i htjeli bi Grčku ostaviti na cjedilu“, kaže Kamnis. Grčka i Atena sada trebaju europsku solidarnost. No možda je nada uzaludna.