Građani Wuhana u rukama mjesnih odbora

Shen svakodnevno okreće broj svog mjesnog odbora. Njezin otac je zaražen virusom COVID-19 poznatijim kao koronavirus. Stanje mu se svakim danom pogoršava, temperatura raste a tu su i bolovi u prsima. No kako bi došao do bolnice, mjesni odbor mu na raspolaganje treba staviti automobil. "Svakog dana nam kažu da se moramo strpjeti. No nitko ne dolazi. Nitko ne odgovara", kaže Shen u telefonskom razgovoru za DW.

Situacija (nije) pod kontrolom

Shen nije njezino pravo ime. Ne želi, za svaki slučaj, da se njezino ime povlači po zapadnim medijima. Vjeruje da joj se otac zarazio prilikom kupovine, u prvim danima izbijanja epidemije. 23. siječnja je grad izoliran, nakon što se shvatilo da je širenje virusa nemoguće spriječiti. Mnogi stanovnici Wuhana su tada pojurili u trgovine kako bi stvorili zalihe hrane. Njezin otac je prije nekoliko dana dobio temperaturu i liječnici su dijagnosticirali koronavirus. No poslali su ga kući jer simptomi nisu bili tako dramatični. U međuvremenu se njegovo stanje dramatično pogoršalo. Ali odlazak u bolnicu više nije tako jednostavan. "Ne znam što da radim. Lijekova više nema", kaže Shen.

Od izbijanja epidemije bolnice u Wuhanu su pretrpane. Video snimci pretrpanih hodnika i medicinskog osoblja koje stvar nema pod kontrolom su na početku preplavili društvene mreže. U međuvremenu su vlasti podigle improvizirane bolnice u kontejnerima i sportskim dvoranama. No broj zaraženih je u daljnjem porastu. Mnogi u međuvremenu nemaju pristup medicinskim ustanovama.

Kućni pritvor

Kako bi barem donekle spriječile kaos, vlasti su praktički za 11 milijuna građana Wuhana odredile kućni pritvor. Gradske četvrti su blokirane, svatko tko nešto treba, mora se obratiti mjesnim odborima, koji u Kini predstavljaju najnižu razinu partijskog sustava. No to baš i ne funkcionira u svakodnevici. "Nema smisla nazivati odbore, nitko se ne javlja", kaže nam Zhen, koja isto tako ne želi svoje pravo ime vidjeti u medijima. U njezinoj velikoj obitelji je nekoliko članova već zaraženo virusom. Djed i baka, teta i nećak. Nećak i teta su smješteni u bolnicu i jedan hotel koji je preuređen u bolnicu. No Zheng tvrdi da skrb u ovoj provizornoj bolnici nije onakva kakva bi trebala biti. Ali ona ne može iz kuće kako bi se sama pobrinula za rodbinu. Ni u bolnicama niti u mjesnim odborima nitko ne odgovara na njezine pozive. Već danima.

Prevelika odgovornost za dobrovoljce

Slučaj s mjesnim odborima je primjer do koje mjere partija i država zadiru u sve pore života kineskog društva. Mjesni odbori u pravilu nemaju nikakvu važnu zadaću nego se brinu da zidne novine budu redovito opremane najnovijom partijskom propagandom ili da umirovljenici u četvrti imaju dovoljno slobodnih aktivnosti na raspolaganju. Na život normalnih građana ove jedinice partijske uprave uglavnom nemaju nikakvog utjecaja.

No u borbi protiv koronavirusa mjesni odbori su odjednom postali prve snage na bojišnici. U Wuhanu su odbori zaduženi za prijevoz pacijenata iz gradskih četvrti do bolnica ili podjelu lijekova. Oni kontroliraju karantenu i sami odlučuju tko zaista mora u bolnicu a tko ne. Odjednom šačica dobrovoljaca, uglavnom umirovljenika, odlučuje o životu i smrti. I u novoj ulozi se očito ne snalaze.

Poziv u pomoć

Očajni građani koji su digli ruke od mjesnih odbora pomoć pokušavaju pronaći preko interneta. Stotine poziva u pomoć koje se šire preko društvenih mreža. "Ako netko može pomoći, neka nam pomogne", stoji u poruci koju je Shen s početka priče poslala u svijet. Na pitanje DW-a od koga zapravo očekuje pomoć, kroz suze kaže "Ne znam. Sve me to čini jako tužnom". Ona i njezina majka pokušavaju njegovati bolesnog oca. No sada i one pokazuju prve simptome zaraze. Je li njihov kašalj posljedica korona virusa, ne znaju. Da bi to saznale potreban im je prijevoz do bolnice. Ali u mjesnom odboru nitko ne diže slušalicu.